Nema mi ljepših rečenica od onih dobrih, starih poput: “ Život piše priče…”
Subota je. Jutro. Moj Ruski Princ i ja sjedimo na kavi. U nekoj dramatičnoj pozi pomalo tračamo poznanike, rugamo se jedno s drugim i nasmijavamo djevojčicu koja konobari. I osoblje je postalo sve mlađe. Ponekad i slađe, gledam konobara i mislim se zašto nismo sjeli na drugi stranu birca.
Konačno je vrijeme da krenemo doma. Svatko pakira posve novi mobitel u svoj brendirani ruksak, popravljamo svoje čarapice i gledamo u svoje predivne, gole gležnjeve i tenisice.
Onako, izgledamo pomalo fancy. On poput mršave, oronule, manekenke u poznim godinama s nekim oversize šalom koji je omotao oko sebe 4 puta, a ja poput debelo ugojene, masne patkice u majici koju sam ukrala bivšem.
I taman stanemo ispred neke kladionice čekajući taksi. I gle vraga!
Ni upucavanja nisu što su nekad bila, pa se mom Ruskom Princu u facu unese niski, bucmasti, valjda šezdesetogodišnjak i postavi neko blentavo putanje. O ratu, o suborcima. O rovovima… A mi zbunjeni. Kakav rat!? Moj Ruski Princ u rovu!?Trepćemo okicama. Unezvijereno gledamo jedno u drugo.
Naravno, ja ne bih bila je da ne ispalim: “Sestrice, ostarjeli smo. Evo, nema više ni zgodnih momaka. Počeli su nam se upucavati oronuli starčići!”
I dok se mi tako na sred česte cerekamo kao da ne postoji sutra, uz njegove uzvike da sam luda, prolaznici nas promatranje poput dva luđaka. Onako, pomalo s gađenjem na licu, jer smo i mrtve, na obližnjem groblju u kvartu, probudili cikom! A možda stvarno izgledamo kao stari peder i ocvala lezba.
Kroz moju glavu prolazi samo jedna misao… Koliko i kada smo spremni prihvatiti istinu o našem izgledu, o našim godinama i o tome kako je na ovome svijetu ama baš sve prolazno pa i naši jadni, mali životi koje silno želimo učiniti posebnima.
Pa tako imamo posebne roditelje, posebne prijatelje, posebne partnere, posebnu djecu… I tako u beskraj.
Sve je naše posebno, drugačije, a tužna je činjenica da je, zapravo, kod svakoga sve isto.
Roditelji nas često ne razumiju, prema prijateljima smo često neiskreni pa ćemo reći, primjerice, te hlače ti super stoje, iako su katastrofa… Partneri? Vjerujem da ponekad ni ne znamo što i kako s njima, a tek s djecom? Ta blesava potreba da ih zaštitimo od svega i svačega praveći debile s kojima kasnije ne znamo kako izaći na kraj…
Zašto zaboravljamo prolaznost? Zašto zaboravljamo da smo samo jedni od mnogih koji će za par godina postati zaboravljeni prah iz kojega smo potekli?
Svi Sveti, Halloween, Dušni dan, Dan mrtvih… Što slavimo i čega se sjećamo? Ili samo spajamo dane…
