Uh, koliko sam se u zadnje vrijeme naslušala: „Znaš ti koliki je on kreten…“, (pritom misleći na partnera ili supruga, jasno). Kad se vratim u svoju povijest, dok sam još bila u braku, i sama sam znala nebrojeno puta pomisliti i ponoviti u sebi isto to: „Bože, koliki je to kreten…“
Eh…
Međutim, kako godine prolaze, kako sazrijevaš, a samim time postaješ i životno mudriji, odmakneš od situacije, zbrojiš dva i dva, tada shvatiš da jedini kreten u cijeloj priči si ustvari bio ti sam. Odnosno, ja sama.
Očekivanja
Mnoge žene su ljute na svoje muževe. Nekad sam to bila i ja. Ljuta, bijesna, frustrirana jer on nije ispunio moja očekivanja. U ono vrijeme nisam se nikad zapitala jesam li ja možda ispunila njegova očekivanja? Jesam li ja žena i supruga po njegovim parametrima da bih isto to mogla tražiti od njega?
Naravno da mi taj „detalj“ nikad nije pao na pamet jer kako bih ja tada, tako sva „savršena, besprijekorna i u punom sjaju“, uopće mogla ne biti po nečijim parametrima?
Kako li je lako samog sebe uvjeriti u vlastitu ispravnost i pri tom svu krivicu i odgovornost prebaciti na partnera kriveći ga za ono za što je stvarno kriv, a još više za ono što nije kriv.
Koliko li je lako biti strašno ljut na njega/nju, optuživati ga, nazivati pogrdnim imenima, sve samo kako bi sebe opravdali, isprali blato sa sebe. Kao, izdigli se…
Opravdali sebe, pred kim, od koga?
Najčešće opravdali sebe od prijatelja, roditelja, susjeda, svijeta jer i dalje je bitno što će ljudi reći, koliko god mi negirali taj provincijski stav.
I naravno da je bitno da mi u očima okoline ispadnemo top a on – konj, kreten, niškoristi i slično. Često volimo poniziti drugog kako bi opravdali sebe, nažalost, zaboravljajući bolnu činjenicu da smo upravo tog konja odabrale mi, da smo upravom tom idiotu odlučile same reći DA.
Taj ‘kreten’ koji spava pored nas, e pa same smo ga odabrale da bude otac naše savršene i prekrasne djece. Nitko nas nije tjerao – same smo tako htjele, same smo pristale. I pitam se gdje je onda problem?
Kreten?!
Ako je on toliki kreten, idiot i ne znam što sve nije, a ja i dalje, bez obzira na sve, pristajem buditi se pored njega, peglati mu košulje, kuhati ručak, skupljati čarape za njim, jebati mu sve po spisku na dnevnoj bazi, a ništa ne mijenjati (osim psovki) – e onda bih se, na temelju toga, trebala iskreno zapitati što sam sve ja/mi, ako na sve to pristajem? A konstantno mi kao nije dobro?!
I dalje, bez obzira koliko je svijet otišao daleko, koliko smo mentalno uznapredovali, koliko knjiga pročitali, koliko videa za samopomoć preslušali, još uvijek je puno lakše cijukati k’o miš iz vlastite rupice i lajati u prazno, nego skupiti muda, zauzeti se za sebe i mijenjati kako sebe tako i svoj život…
I dalje je puno lakše kenjati po njemu s frendicama na kavi, pri tom zaboravljajući da ustvari kenjamo više po sebi, nego sjesti i otvoreno baciti karte na stol, razriješiti stvar pa ako i treba na kraju i odriješiti se jedan od drugoga. Možda nije lagan put, ali je barem iskren i pošten. I prema njemu i prema sebi..