Idilično mjesto, ljudi iz susjedstva, zabranjena ljubav glavnih junaka, sveprisutni sijač sjemena zla koji će unijeti malo nemira u živote nositelja priče i na kraju svemu usprkos – hepiend. Oprobani je to recept za telenovelu – omiljeni žanr mnogih gledatelja. Istražili smo kako nastaju i koja je tajna njihova uspjeha.
Telenovela, za razliku od sapunice, zaokružena je priča od 130 do 200 nastavaka, dočim sapunica može trajati dulje od jedne sezone, a broj epizoda može prijeći i tisuću.
Kako nastaju zapleti?
– Scenarij telenovele nastaje najčešće kao zajednički, vrlo složeni rad većeg broja scenarista. Sad sam već drugi put u ulozi glavnog pisca, a ovaj put i kao autorica priče. Scenarij za telenovelu piše se otprilike devet mjeseci – veli Diana Pečkaj-Vuković, scenaristica nedavno emitirane serije Sve će biti dobro, ali i novog projekta Ring multimedije Dolina Sunca, koji će program HTV-a obasjavati od 21. rujna.
Mozak tvoraca priče, s obzirom na veliki broj epizoda, mora raditi sto na sat?
– S inspiracijom za radnju, zaplete i likove zaista nikad nemam problema. Oduvijek sam imala bogatu maštu i uživam konstruirajući radnju tako što kombiniram izmišljene odnose i događaje s onima o kojima sam negdje čula ili doživjela, postavljam likove u situacije koje su mi zanimljive i koje me intrigiraju i gledam kako se u njima snalaze. To je vrlo uzbudljiv proces. Veći je problem zanatski dio koji se pri gledanju ne vidi ako je dobro odrađen, ali će stršiti ako nije. To je pravilno strukturiranje radnje, održavanje ritma i napetosti i niz drugih elemenata koji od mojih neorganiziranih ideja čine čvrst scenarij.
Lotte iz Ratkajevih glavna
Sve to pak nema smisla ako zamišljeni likovi nisu kvalitetno utjelovljeni. A to ovisi o glumcima?
– Snimanje sapunice intenzivan je period u kojemu na glumačkom planu naučite mnogo o tehničkom dijelu rada na setu, razvijate memoriju i oslanjate se na glumačku intuiciju u većini snimljenih scena – govori Ana Vilenica, javnosti poznata kao Lotte Walkovski iz uspješnice Ponos Ratkajevih, a sad nositeljica glavne uloge u Dolini sunca.
Sljedećih nekoliko mjeseci, priznaje, živi kao Eva Kralj, djevojka koja se zbog osobne tragedije seli u manje mjesto da bi ponovo izgradila svoj život.
– U privatnom životu postanete blago asocijalni jer nemate vremena za prijatelje, ali s druge strane mnoga lijepa i nova prijateljstva dogode se upravo na snimanju sapunice. Budim se u pet, do šest ujutro sam u studiju na šminkanju i frizuri. Oko 7 počinje snimanje, a ovisno o sceni, ili ostajem u studiju ili odlazim na lokaciju. Snimanje traje 12 sati, a kad završi, dolazim kući. Ako nemam drugih obveza, pokušam se što bolje pripremiti za sljedeći radni dan. I nadam se da ću biti u krevetu do ponoći – o svom zgusnutom rasporedu kaže Vilenica.
Privlačnost sapunice
Televizijski anali podsjećaju da su prve telenovele bile Dugo toplo ljeto i Gradić Payton, a Hrvati su se na prvu klapu odvažili 2004. godine snimivši seriju Vila Maria.
O njezinoj popularnosti svjedoči i podatak da ju je 3. ožujka 2005. gledalo gotovo 1,5 milijuna ljudi.
– Sapunice po svojoj formi nude jednokratnu, instant-zabavu s crno-bijelim likovima, no događa se svaki dan u isto vrijeme, što omogućuje određenu vjernost publike, ali i organiziranje vlastita vremena – tvrdi sociolog Krunoslav Vukelić iz tvrtke Audeo, koja se bavi istraživanjem javnog mnijenja.
Ne smijemo dakako zaboraviti nenadmašnu rekorderku, ”ratnu” Santa Barbaru, koja je s više od 1200 epizoda pred ekranima zadržavala i za vrijeme granatiranja. Zanimljiv je podatak da su Dubrovčani u trenutku nestanka struje trčali u hotel kako bi uz pomoć agregata odgledali omiljenu seriju, a novinari Radio Zadra ”odglumili” su epizodu da bi je se moglo pratiti na tranzistorima u podrumima.
Stereotipi uz male varijacije
– Snaga je sapunice u velikom broju epizoda, ali i konstantosti likova, što gledateljima omogućuje opuštanje uz TV-ekrane. Već u prvim epizodama vidljivo je tko je dežurna zloćka, tko je dobrica u kojoj nema ni trunke zloće, a ostali su likovi ipak raznolikiji. Obično pojedini likovi glume određene stereotipe uz male varijacije. Poseban je fenomen zašto su kod nas hispanoameričke sapunice posebno gledane. Na ovim prostorima prvo su se pojavile klasične američke kao "Dinastija", "Dallas", a zatim i "Santa Barbara", od kojih je samo potonja produkcijski slična suvremenim telenovelama koje su danas u modi. Sapunice nude "hiperrealnost" – dakle, od glume, preko kulisa do eksterijera, koji su kao iz kataloga i razglednica. Sapunica ipak na kraju nudi hepiend, koji pokazuje neke vrijednosti poput vjernosti, ljubavi, obitelji i sličnog – misli Vukelić.
Mnogi su pak skloni onezvrijediti žanr telenovele kao nešto trivijalno i bezvrijedno.Scenaristica Pečkaj-Vuković ima odgovor.
– Pitala bih vrlo rado nekog s takvim stavom što je banalno i trivijalno u ljudskim odnosima, u ljubavnim i bračnim problemima, sreći, snovima, svađama, bolestima, prevarama, tajnama, razočaranjima… Nije li to zapravo ono što doživljavamo i u životu? Taj format ima svoje klišeje, ali unutar njih ostaje mnogo prostora za kvalitetnu dramu i pametne dijaloge. Da je to vrsta bijega od stvarnosti u neke tuđe živote, točno je. Samo, nije li to slučaj sa svakom vrstom zabave? – pita (se) za kraj naša sugovornica.
Telenovela, za razliku od sapunice, zaokružena je priča od 130 do 200 nastavaka, dočim sapunica može trajati dulje od jedne sezone, a broj epizoda može prijeći i tisuću.
Kako nastaju zapleti?– Scenarij telenovele nastaje najčešće kao zajednički, vrlo složeni rad većeg broja scenarista. Sad sam već drugi put u ulozi glavnog pisca, a ovaj put i kao autorica priče. Scenarij za telenovelu piše se otprilike devet mjeseci – veli Diana Pečkaj-Vuković, scenaristica nedavno emitirane serije Sve će biti dobro, ali i novog projekta Ring multimedije Dolina Sunca, koji će program HTV-a obasjavati od 21. rujna.
Mozak tvoraca priče, s obzirom na veliki broj epizoda, mora raditi sto na sat?
– S inspiracijom za radnju, zaplete i likove zaista nikad nemam problema. Oduvijek sam imala bogatu maštu i uživam konstruirajući radnju tako što kombiniram izmišljene odnose i događaje s onima o kojima sam negdje čula ili doživjela, postavljam likove u situacije koje su mi zanimljive i koje me intrigiraju i gledam kako se u njima snalaze. To je vrlo uzbudljiv proces. Veći je problem zanatski dio koji se pri gledanju ne vidi ako je dobro odrađen, ali će stršiti ako nije. To je pravilno strukturiranje radnje, održavanje ritma i napetosti i niz drugih elemenata koji od mojih neorganiziranih ideja čine čvrst scenarij.
Lotte iz Ratkajevih glavna
Sve to pak nema smisla ako zamišljeni likovi nisu kvalitetno utjelovljeni. A to ovisi o glumcima?
– Snimanje sapunice intenzivan je period u kojemu na glumačkom planu naučite mnogo o tehničkom dijelu rada na setu, razvijate memoriju i oslanjate se na glumačku intuiciju u većini snimljenih scena – govori Ana Vilenica, javnosti poznata kao Lotte Walkovski iz uspješnice Ponos Ratkajevih, a sad nositeljica glavne uloge u Dolini sunca.
Sljedećih nekoliko mjeseci, priznaje, živi kao Eva Kralj, djevojka koja se zbog osobne tragedije seli u manje mjesto da bi ponovo izgradila svoj život.– U privatnom životu postanete blago asocijalni jer nemate vremena za prijatelje, ali s druge strane mnoga lijepa i nova prijateljstva dogode se upravo na snimanju sapunice. Budim se u pet, do šest ujutro sam u studiju na šminkanju i frizuri. Oko 7 počinje snimanje, a ovisno o sceni, ili ostajem u studiju ili odlazim na lokaciju. Snimanje traje 12 sati, a kad završi, dolazim kući. Ako nemam drugih obveza, pokušam se što bolje pripremiti za sljedeći radni dan. I nadam se da ću biti u krevetu do ponoći – o svom zgusnutom rasporedu kaže Vilenica.
Privlačnost sapunice
Televizijski anali podsjećaju da su prve telenovele bile Dugo toplo ljeto i Gradić Payton, a Hrvati su se na prvu klapu odvažili 2004. godine snimivši seriju Vila Maria.
O njezinoj popularnosti svjedoči i podatak da ju je 3. ožujka 2005. gledalo gotovo 1,5 milijuna ljudi.
– Sapunice po svojoj formi nude jednokratnu, instant-zabavu s crno-bijelim likovima, no događa se svaki dan u isto vrijeme, što omogućuje određenu vjernost publike, ali i organiziranje vlastita vremena – tvrdi sociolog Krunoslav Vukelić iz tvrtke Audeo, koja se bavi istraživanjem javnog mnijenja.
Ne smijemo dakako zaboraviti nenadmašnu rekorderku, ”ratnu” Santa Barbaru, koja je s više od 1200 epizoda pred ekranima zadržavala i za vrijeme granatiranja. Zanimljiv je podatak da su Dubrovčani u trenutku nestanka struje trčali u hotel kako bi uz pomoć agregata odgledali omiljenu seriju, a novinari Radio Zadra ”odglumili” su epizodu da bi je se moglo pratiti na tranzistorima u podrumima.
Stereotipi uz male varijacije
– Snaga je sapunice u velikom broju epizoda, ali i konstantosti likova, što gledateljima omogućuje opuštanje uz TV-ekrane. Već u prvim epizodama vidljivo je tko je dežurna zloćka, tko je dobrica u kojoj nema ni trunke zloće, a ostali su likovi ipak raznolikiji. Obično pojedini likovi glume određene stereotipe uz male varijacije. Poseban je fenomen zašto su kod nas hispanoameričke sapunice posebno gledane. Na ovim prostorima prvo su se pojavile klasične američke kao "Dinastija", "Dallas", a zatim i "Santa Barbara", od kojih je samo potonja produkcijski slična suvremenim telenovelama koje su danas u modi. Sapunice nude "hiperrealnost" – dakle, od glume, preko kulisa do eksterijera, koji su kao iz kataloga i razglednica. Sapunica ipak na kraju nudi hepiend, koji pokazuje neke vrijednosti poput vjernosti, ljubavi, obitelji i sličnog – misli Vukelić.
Mnogi su pak skloni onezvrijediti žanr telenovele kao nešto trivijalno i bezvrijedno.Scenaristica Pečkaj-Vuković ima odgovor.
– Pitala bih vrlo rado nekog s takvim stavom što je banalno i trivijalno u ljudskim odnosima, u ljubavnim i bračnim problemima, sreći, snovima, svađama, bolestima, prevarama, tajnama, razočaranjima… Nije li to zapravo ono što doživljavamo i u životu? Taj format ima svoje klišeje, ali unutar njih ostaje mnogo prostora za kvalitetnu dramu i pametne dijaloge. Da je to vrsta bijega od stvarnosti u neke tuđe živote, točno je. Samo, nije li to slučaj sa svakom vrstom zabave? – pita (se) za kraj naša sugovornica.
You must be logged in to post a comment Login