Prije mjesec i pol smo pokrenuli projekt u suradnji SHE.hr-a i Mogu sve s Marijem Valentićem i njegovim brandom HealthyFit by Mario Valentić kako bi senzibilizirali javnost, osobe s invaliditetom, trenere, fitness i rekreacijske centre na to da postoje osobe s invaliditetom koje žele i koje mogu ići, kao i svaka druga osoba bez invaliditeta, u centar vježbati kako bi održavala svoje zdravlje. Jer, podsjetimo se, već smo objasnili kako nakon određenog vremena fizioterapije, ona više ne pomaže te osobe s invaliditetom trebaju pojačati tempo i intenzitet vježbanja.
Nakon nešto više od mjesec i pol vježbanja u Arcotel hotelu Allegra, Mario i ja smo sjeli i popričali kako nam je bilo. Ja mogu reći kako sam zaista oduševljena cijelim projektom. Kad smo se Mario i ja upoznali, jedna od prvih stvari koje me pitao je mogu li se zezati na svoj račun?! DA!! Nekima je čudno, ali meni, i drugim osobama s invaliditetom koje su u glavi posložile svoje stanje i prihvatile ga, crni humor je najbolji frend – neiscrpna tema na koju možeš cijelu večer plakat od smijeha!
[box style=”0″]
Jesmo li uspjeli senzibilizirati i osobe s invaliditetom, trenere, ali i cijelu javnost, vrijeme će pokazati…
[/box]
Istaknula bih jednu stvar koja me posebno oduševila, a to je da mi se Mario zahvalio što sam mu pokazala protezu, kako se skida, stavlja, koji su joj dijelovi. Ljudi to ne rade. Valjda svi misle da možemo skidati svoje noge/ruke, eto tako, jer je njima zanimljivo vidjeti, a ne da kad pred nekim skinemo protezu da zaista tu osobu želimo naučiti nešto i približiti mu ovoj naš nedostatak.
S obzirom na to kako ste do sada mogli čitati moje dojmove, red je na Mariju Valentiću pa vam donosimo njegov dojam.
Što ti je prvo prošlo kroz glavu nakon predlaganja projekta, s obzirom na to da sam ja osoba s invaliditetom?
Prvo moram reći kako volim izazove. Vidio sam mogućnost da mogu nekome sa svojim kompetencijama i znanjem pomoći ili barem pokušati pomoći, iako mi je to bila prvotno nepoznanica jer nikad nisam radio s OSI, ali znao sam da mogu pomoći. Nisam znao koja je to razina invaliditeta, koje ćemo vježbe moći raditi, koje ne te što je alternativa za neku vježbu koju sam zamislio, a ne možeš napraviti – sa stručne strane to mi je veliki izazov! Na neki način je to bio test mog znanja – ako ne možeš ovo i ovako, na koji način možeš?
Kad si došla, potpuno si me ugodno iznenadila svojom motorikom i svojom vještinom i ja sam s tobom radio trening gotovo kao i s osobom bez invaliditeta. Jedina je stvar tvog gležnja, zbog proteze, koji ne možeš pomicati, a sve ostalo, usudio bih se reći, kondicijski puno bolje možeš raditi od nekih koji nemaju invaliditet.
Još kad smo prvi put pričali, rekao si kako nikad nisi radio s osobom s invaliditetom. Završio si Kineziološki fakultet u Zagrebu, misliš li da je to neki nedostatak vašeg fakulteta što ne daje toliku važnost praksi rada s osobama s invaliditetom?
Ja vjerujem da se kurikulum i nastavni sadržaj na našem fakultetu isto treba promijeniti. Na fakultetu je sve okrenuto sportu, ostvarivanju vrhunskih rezultata, rekreacije… Osobe s invaliditetom se spominju, ali to je uvijek po knjigama kao tipa „vježbe treba prilagoditi dobi, spolu, mogućnosti“. Vjerujem da postoji prostora na fakultetu da se i jedan dio sadržaja usmjeri i ka toj populaciji.
Što si naučio iz ovog projekta, radeći prvi put s osobom s invaliditetom?
Malo crnog humora, ha? (Uvijek može! Haha!) ‘Ajmo reći iskustveni doživljaj odnosno koji je osjećaj kad se rukuješ s osobom koja ima tri prsta – ostane ti prazna šaka! (kroz smijeh).
Naučio sam kako se skida i stavlja proteza, naučio sam da je to sve stvar glave, a ne fizičke disfunkcije. Da zbilja netko može sve, kako i kaže vaša udruga Mogu sve, isto tako ako želiš možeš trenirati i u fitness centru. Gle, sve nešto boli – nekog bole leđa, rame… svatko ima neki problem. Mene boli koljeno jer sam pao na skijanju. Ali svi možemo vježbati, s tim da vježbe budu prilagođene. Kako i kažu programi – dobu, spolu, zdravstvenom statusu i fizičkoj mogućnosti.
Možda zapravo i nisam naučio ništa, jer mi se možemo zezati što je super. Ali, može mi doći druga osoba koja nije za zezanciju i crni humor te bi se uvrijedila. Možda ti onda nisi najbolji model jer si pozitivan primjer i možeš se zezati na svoj račun. Interesantno je kako možeš sa sedam prstiju držati poziciju upora na dlanovima vrlo stabilno ili kako sklekove radiš s manje hvata prilično čvrsto. Trening koji si radila bih dao i osobi koja nema invaliditet.
Što misliš zašto relativno malo fitness centara i trenera omogućava osobama s invaliditetom vježbanje?
I dalje se odupirem povjerovati da fitness centri onemogućavaju osobama s invaliditetom vježbanje, ali tu moramo govoriti i o nekim fizičkim stavkama kao prilagođenosti prostora npr. hoće li netko u invalidskim kolicima imati dobar pristup?
Rekao bih da si jedna od rijetkih osoba s invaliditetom koja je zapravo pokucala na vrata i krenula. Usudio bih se reći da je možda čak veći problem u osobama s invaliditetom koje se boje krenuti i doći u fitness. Mislim, možda i jesam u krivu. No mislim da je tu problem i ljudi koji imaju razmišljanje: „Ja sam osoba s invaliditetom i neću ići u fitness centar jer tu ne pripadam“.
Kako bi se to trebalo promijeniti – i pristupačnost i atmosfera da osobama s invaliditetom bude što ugodnije?
Uvijek moramo imati na pameti o kojem stupnju invaliditeta govorimo. Ipak se zahtjeva jedan individualniji pristup jer kad dođu i osobe bez ikakvih disfunkcija one isto ne znaju što trebaju raditi, a pogotovo kad netko s invaliditetom dođe.
Individualni treninzi koštaju, ali svatko može investirati u sebe. U mom najbližem krugu, kolege s kojima surađujem sigurno ne bi odbili osobe s invaliditetom. Ako mi dođe npr. osoba bez ruke i želi trčati na traci – nema problema, mjesečna članarina je tolika i vježbajte na traci. A vi bi i neke druge vježbe? Čuj, ovo bi isto rekao osobi koja ima sve, a nikad nije vježbala. Tipa dođe osoba koja nikad nije vježbala, bole je leđa, a nema pojma o ničemu. Stara moja, okej, zahtijevaš 10 individualnih treninga, a oni koštaju. Nemaš toliko? Okej, idemo onda napraviti dva ili tri pa ću te usmjeriti u vježbe i onda ćeš sama raditi uz moje upute. Sve se možemo dogovoriti bez ikakvih problema.
Osobe s invaliditetom, ovisno o stupnju invaliditeta, trebaju doći i ići vježbati. I ne bi trebalo biti problema. I ne bi trebali imati osjećaj diskriminacije. Ali, to i je problem i s pretilim ljudima koji se srame doći jer misle kako su svi zgodni, a oni debeli. To je upravo mjesto gdje ćeš smršaviti! To je kao da te sram jer te boli uho – neću ići doktoru jer se sramim što me boli uho!
Bi li vama, trenerima, svim tvojim kolegama, edukacije bile korisne? Da vam se približi pristup prema osobama s invaliditetom, uputi u stupnjeve invaliditeta…?
Apsolutno bi koristilo! U sportsko rekreacijskim centrima bi itekako koristila. To bi bio odličan način kako da se ljudi koji rade u fitness centrima educiraju i da mogu onda bez bojazni prihvatiti rad s osobama s invaliditetom. Oni se vjerojatno boje zbog puno neznanja. Pogotovo ako su mlađi treneri, pogotovo ako su nabrijani na mišiće, a ne znaju ljudi da nije sve u tome.
U zdravoj rekreaciji ne znaju da je osobama s invaliditetom dovoljno da se rekreira, održava tjelesnu masu na nekoj optimalnoj razini. Tako da bi ta edukacija, usavršavanje u tom smjeru bilo potrebno u rekreacijskim centrima. Vjerujem da bi uz to i osobe s invaliditetom bez ustručavanja dolazile u centre.
Koliko je važno senzibilizirati javnost?
Kao i sve. Važno je i zbog jednih i drugih. Ljudima je ono „Gle, ona nema nogu! Kak’ ću pristupit? Kak’ ću se ponašati?“ Mislim da ljudi žele da se prema njima ponaša najnormalnije. Osobe s invaliditetom se ne žele osjećati kao osobe s invaliditetom, zato je bitno senzibilizirati javnost.
(Opet crnog humora kroz smijeh) „Di si stara, a di je noga? A jesi zaboravila nogu? A, opet si zaboravila nogu??“ i to je super, ali mislim da mora proći dosta vremena da se ovako možemo zezati.
Da bi došlo do razine te zezancije osoba mora prihvatiti svoju situaciju, mora biti u glavi posložena sa svim svojim mogućnosti. Zato i ovo što mi radimo je u funkciji senzibiliziranja javnosti.
Anja Mihaljević
