Moja fascinacija vremenskim prilikama ovog grada ne prestaje. Nakon par dana ispunjenih neurotičnim izmjenama kapljicama, sunčevim nagovještajima i plimetinama vjetra, zadnji su pak dani šibani samo vjetrom i kišom. Nemilosrdni vjetar doslovno šamara ovaj grad. Ali ono što je lijepo je što je (još uvijek) topao, tako da, ako ne lijeva ko’ iz kabla (prvi put razumijem ovaj izraz, koji bi, prema wordreference, na portugalskom bio Está chovendo canivetes, canivetes su pocket knives, votevr!), čovjek može stvarno da uživa dok mu vjetrina mrsi petlja i nosi posvuda kosu. S obzirom na duge mjesece koji me čekaju, moram naći neku ljepotu u ovom pirenejskom Londonu (znam, teška usporedba, pogotovo zato što London poznajem samo iz priča:P), što srećom, nije teško.
Jučer sam, naime, naletjela na spektakularni prizor. Odšetala sam do Prace do comercio, ogromnog, prostranog trga na kojem je prije velikog potresa 1755. stajala kraljeva palača (but never again! kasnije je premještena u Belem – tamo gdje su i kraljevski pašteli, pih!). Nakon probijanja kroz simpatične, ali dosta prometne uličice koje iz centra vode do prase (trga:D), dojam zbilja je kraljevski, potreba je da raširiš ruke i onda samo produžiš do obale veličanstvenog Teja s kojim se igra o vento forte i imaš priliku svjedočiti nevjerojatnoj predstavi – minimalno dvadesetak, tridesetak galebova (i pokoji golub) balansiraju na vjetru, jedan iznad drugog, onda neki od njih kao da pokušaju (od)letjeti, pa ga struja potjera, pa kao da propadaju kroz zrak, pa se izmjenjuju. Baš kao u kazalištu lutaka, čini se kao da su privezani na konce kojima upravlja neka skrivena ruka. Nevjerojatno, morate mi vjerovati na riječ, jer nemah niti fotić niti neki pametni telefon kao hrpa drugih turista što okolo slikaju svaki pokret goluba, rijeke, grada. Kao i jedan momo što me poslije zamolio da ga fotkam uz kip kralja koji je na sredini trga i koji mi je, nakon što sam tri puta pokušala uhvatiti i njega i kip i “atmosferu” rekao: “Aah, tu no es fotografa!”. Zamisli, kako se usuđuje!
Osim neočekivanih upada, u centru centara smješteni su restorančići gdje konobari vabe i gotovo hvataju za rukav i vuku te unutra. To je bome prilično otužno i mrsko mi je tamo prolaziti. Pogotovo kad vidim stariju gospodu koja se, na kiši i vjetru, muči navabiti Švabice, Talijane, Francuze i druge u svoj indijski, portugalski, kineski ili neki drugi restoran. Onda ja spustim pogled i nadam se da me neće skužiti (zar stvarno djelujem kao da imam para i volje sjesti sama u neki od tih restorana?!), ali svejedno čujem barem jedan pokušaj, pa je jučerašnji išao ovako: “Good evening, lady. Where are you from? Not hungry? Never remember me later?”… što reći, kakvu posluku porati?
Bom dia a todos!:)
You must be logged in to post a comment Login