Komentari i uvrede napisane na digitalnim kanalima doista znaju iznenaditi. Vjerojatno većinu toga ljudi ne bi nikad žrtvama izgovorili u lice te bi dvaput promislili o tome što iznose, posebice kad bi imali relevantna znanja o problematici nasilja i kako ono utječe na žrtve.
Ali, skriveni iza ekrana, potaknuti člancima koji propituju krivnju žrtve, koji su senzacionalistički i koji traže opravdanje za nasilnike i ubojice, ljudi pišu komentare pune mržnje. Nataša Vajagić, programska koordinatorica u Centru za građanske inicijative Poreč i voditeljica stranice Seksizam naš svagdašnji odgovara na naša pitanja vezana upravo za tu temu.
“Sve za klik, klik ni za što!” Možete li nam reći kakav je odnos hrvatskih medija, općenito, prema žrtvama zlostavljanja?
Neki mediji o slučajevima i žrtvama nasilja izvještavaju krajnje neodgovorno i protivno svim zakonima i kodeksima. Utrka za klikovima znači medijsku zaradu na račun žena. Senzacionalističko izvještavanje, romantizacija i banalizacija nasilja, sugeriranje krivnje žrtve, opravdavanje počinitelja, to sve pridonosi javnom mnijenju koje onda perpetuira mizogine stavove, što jasno vidimo u komentarima ispod takvih članaka na društvenim mrežama. Pa se tako ide u ekstreme, gdje mediji pišu o “mirnom” starijem muškarcu koji je “plaćao seksualne usluge” djevojčici te se naglašava njena nacionalnost.
Time se doprinosi mrzilačkim komentarima koji onda napadaju djevojčicu i propituju njenu nedužnost: “smrdi mi na dobrovoljno, kad ju je stari odbio mala se u**ebala i odlučila prijaviti”, “da nije bilo nje, ne bi bilo niti njega, jedna žlica u ladici sama ne ruži”, “nogirao malu pa se osvetila prijavom” i slično.
Koliko je potrebno raditi na edukaciji o zlostavljanju, načinima zlostavljanja te kako pristupiti samim žrtvama?
Krajnje je neophodno i potrebno raditi na edukaciji, posebice na ranom prepoznavanju svih oblika nasilja, kao i načinima izlaska iz nasilja. A ovdje, uz sustav, i društvo igra ključnu ulogu u zaštiti žrtava nasilja – društvena podrška u smislu nepropitivanja i neokrivljavanja žrtava, neumanjivanja i neopravdanja nasilja izrazito je važna kako bi se žrtve uopće usudile progovoriti o nasilju i prijaviti ga.
Živimo u društvu koje ne vjeruje ženama i koje opravdava nasilje i to se mora promijeniti.
Zašto većina ne može razumjeti zašto neke žrtve godinama trpe različite oblike zlostavljanja?
Neke osobe se tako štite – teško je suočiti se s činjenicom o širokoj rasprostranjenosti nasilja i negirajući da se ono događa, osoba njeguje iluziju da će tako i sama biti zaštićena.
Zašto žrtve godinama trpe nasilje? Razlozi su kompleksni i često individualni. Neki od tih faktora uključuju strah od daljnjeg nasilja, ekonomsku ovisnost, društveni pritisak, nedostatak podrške ili resursa za napuštanje, te emocionalnu vezanost ili nadu da će se partner promijeniti. Također, nepovjerenje u sustav, kao i osuda društva, strah da joj se neće vjerovati… Sve to su razlozi zašto je teško izaći iz nasilja.
Što je s onim “sitnicama” poput “provjeravam mu/njoj mobitel”, “što si to obukla/obukao”?
To nisu sitnice, to su oblici kontrole, odnosno oblici nasilja. Nasilje najčešće tako započinje i važno je znati prepoznati ga i reagirati čim se ono počne događati, jer što se duže čeka, teže je iz nasilja otići, a i s protokom vremena nasilje postaje sve jače. Mit je da ljubav i nasilje ne idu zajedno. Kad te netko udari, ne prestaješ ga automatski voljeti, nažalost.
Nasilje ostavlja trajne i ozbiljne posljedice i uvelike utječe na kvalitetu života. Uvijek treba odabrati prvo sebe, svoju sigurnost i svoj mir. Čak i ako postoje osjećaji prema osobi koja vrši nasilje nad tobom, uvijek prvo biraj sebe.
Nekad mi se čini da je još uvijek sramotno reći da si bolestan, a mogu tek zamisliti kako je teško reći da si imao neko neugodno iskustvo. Koliko duboko su ukorijenjeni strah, sram i stigma na našim prostorima? Što je sa ženama koje zlostavljaju muškarce? I to postoji, zar ne?
Što se tiče stigme, ona je još uvijek prisutna. Osobe koje su prošle kroz teška iskustva nasilja često se boje osude ili nevjerice, što otežava traženje pomoći.
Nasilje nad muškarcima, naravno, postoji, ali u neusporedivo manjem broju nego nasilje nad ženama. Ovdje je također važno govoriti o stigmi – kad je muškarac žrtva nasilja, upravo radi društvenih očekivanja koja od muškaraca traže da su uvijek jaki, snažni, borbeni, muškarci žrtve nasilja u još manjem broju prijavljuju nasilje, jer se boje ismijavanja, “kakav si ti to muškarac koji se ne zna izboriti za sebe”. Tu je važno naglasiti i kako su muškarci žrtve nasilja najčešće od strane drugih muškaraca.
