Opet čitamo o diskriminaciji djeteta s teškoćama u razvoju, pokušaju micanja iz škole, ne dopuštajući djetetu da pohađa redovnu školu i nastavu usprkos svim dokumentima kako to može i da mu to TREBA. Zašto treba? Kako zašto!? Zbog integracije u društvo i razvijanja svojih vještina. Ovo je jedan kroz jedan, još jedan dokaz zašto je toliko malo OSI integrirano u društvo. Jer su od malih nogu diskriminirani i povređuju se prava djeteta!
Pitam se kakvi su to ljudi u Lijepoj našoj koji sustavno rade takve stvari? Ti ljudi su isto roditelji. Kako jedan roditelj može toliko naštetiti drugome? Zar zaista misli da je njegovo dijete bolje jer nema invaliditet? Sutra može ostati u kolicima. Doslovno. Kao i svi vi koji ovo čitate. Uvijek mislite kako to nije vaša briga. Ali je! Svi se mi moramo brinuti za dobrobit društva i pružiti ruku onome kome je potrebno. Ako ništa drugo, sutra se možete naći u istoj situaciji, a znate i da postoji karma.
Ne mogu razumjeti tu ljudsku zlobu, midnset ljudi koji svim silama pokušavaju bilo kako ‘drugačije’ dijete ukloniti iz društva, onemogućiti mu sva prava koje IMA njihovo dijete. Toliko sam zgrožena društvom u kojem živimo – koliko jedni drugima nanosimo štete. Ta šteta je jako često nepopravljiva i ostavlja velike i trajne posljedice.
Djetetu kojem se oduzme pravo na redovnu nastavu, jer drugi roditelji i djelatnici škole ne žele dijete s teškoćama u razvoju u svojoj blizini, ne samo da povređuju prava djeteta, nego ga i diskriminiraju na temelju svoje gluposti i maloumnosti. Oduzimaju mu obrazovanje, razvijanje vještina, inkluziju u društvo. Pokazuju zdravoj djeci kako je u redu ponašati se ovako đubretarski prema nekome drugačijem.
Na kraju to dijete odrasta u nemogućnosti da se zaposli i da se samo brine za sebe. Jednog dana kao odrastao čovjek ostaje sam, na teret državi i sustavu koji apsolutno ništa ne pomaže osobama s invaliditetom, jer zakone donose potpuno zdravi ljudi koji nemaju blagog pojma kako izgleda život OSI i njihovih obitelji.
Nadalje, sustav mu oduzme xy prava jer nam se uskraćuju sva prava s nebuloznim razlozima. I ja sam ostala bez njih. Davnih dana sam ostala bez osobne invalidnine jer sam, citiram liječnicu, „preistrenirana“. Naravno, upitala sam je tko onda dobiva tu podršku? Njezin odgovor je bio da su ukinuli i djetetu u kolicima koje se može samo hraniti i govoriti. Valja treba biti biljka u Hrvatskoj da nešto dobiješ. A to što dobiješ je toliko smiješna cifra da samo možemo sjesti i plakati.
I što dalje? To dijete kao odrastao čovjek postaje još jedna poražavajuća statistika koju su napravili, ne njegov invaliditet, nego LJUDI.
