Prvakinja u skoku u vis, Vlašić, kaže u razgovoru za svog sponzora Adidas, da mora naučiti kako se nositi s pritiskom favorita. Dodaje, da će pokušati zadržati titulu Svjetske prvakinje u Berlinu ovog kolovoza. Lani je pobijedila na 34 uzastopna natjecanja, do je na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008 osvojila srebrnu medalju, iza zlatne Tie Hellebaut iz Belgije.
Pobjedom na internacionalnom atletskom mitingu u Solunu u Grčkoj ovoga mjeseca, gdje je preskočila dva metra, pokazala je da pripreme za obranu svjetske titule teku dobro.
Jesu li vaše pripreme najviše usmjerene prema Svjetskom prvenstvu u Rimu?
Naravno da je to najvažnije natjecanje godine ali ne i jedino pa kada se pripremam za sezonu jednostavno se pripremam, pokušavajući biti bolja nego prošli puta i dati sve od sebe u datim okolnostima. Naravno da tempiram top formu za Berlin i oko Berlina ali znate da svako natjecanje shvaćam vrlo ozbiljno pa kada pogledam sezonu ne koncentriram se samo na jedno već na sva natjecanja.
Postavljate li stroge ciljeve?
Da budem iskrena i ne. Mislim, znamo otprilike kada ću se osjećati da sam u top formi i da mogu skočiti svoj maksimum ali nikada ne mogu znati hoću li zaista to učiniti na određenom natjecanju, tako da nema ciljeva već samo naša filozofija. Moja i filozofija mojih trenera je zadržati visoku razinu rezultata i to je najvažnija stvar. Dakle, ne da skačem dobro na samo jednom natjecanju već da skačem dobro na svim natjecanjima i tada možete očekivati dobre stvari.
Stvara li vam pritisak obrana naslova?
Rekla bih da je drugačiji pritisak kada branim naslov od onoga kada napadam neki naslov.N a prošlom svjetskom prvenstvu u Osaki, bio je to moja prva velika medalja, moje prvo veliko dostignuće u seniorskoj atletici tako da nisam znala što očekivati i kako pobijediti. Sada znam kakav je to osjećaj. Ali kada braniš naslov, svi očekuju tvoju pobjedu. Tada sam bila favoritkinja i nadam se da ću opet biti, jer sam imala dobre rezultate i prije Berlina. Tako da, ne mogu izbjeći pritisak. Samo se moram naučiti nositi s njim!
Lani ste pobijedili 34 puta. Postaje li to veliki psihički pritisak?
Ne baš. Mislim da je Peking bio savršeno natjecanje. Preskočila sam 2,05 metra iz prvog pokušaja, a imala sam jedan loš skok – četvrti skok od 2,03 metra. 2,05 sam skočila iz drugog pokušaja, ali prije sam sve preskočila iz prve. U principu, bilo je to jako dobro natjecanje. Male stvari odlučuju tko će pobijediti, ali ne osjećam se kao da sam stvarno izgubila. Mislim da je to bila dobra borba i trebam biti ponosna na to da je prvi put u povijesti velikih natjecanja djevojka skočila 2,05, ali da to nije bilo dovoljno za zlato. Tako da, sad vidim da sam mogla poludjeti jer nisam 35. put pobijedila, ali na kraju, mislim da to i nije smisao.
Koja su vaša iskustva s Olimpijskih igara?
Pa, svaki put je drugačija situacija. Prvi put sam imala samo 16 godina i bilo je to nešto skroz neočekivano za mene. Nisam mogla to sve upiti na pravi način. Imala sam samo 16 godina i bilo mi je jako zabavno putovati u Australiju. U Ateni sam cijelo vrijeme imala temperature i bila bolesna tako da sam loše skakala. U Pekingu je bilo stvarno dobro, da budem iskrena, iako nisam pobijedila. Osjećala sam dobru energiju i vrijeme je bilo dobro… Cijeli taj olimpijski duh i veliki stadion, cijela večer je bila savršena za mene kao i uvjeti!
Kako izgleda skok u vis s gomilom ljudi iza tebe?
Čujem ih. Jako mi je bitno da osjetim njihovu energiju i ako oni navijaju za mene osjećam da imam deset posto više snage u sebi.
Po čemu se skokovi razlikuju od trkačkih disciplina?
Skokovi traju barem dva sata i moraš biti fokusiran. Recimo, od početka zagrijavanja do kraja prođe dva i pol sata… onda imam natjecanje. Tri, tri i pol sata su jako naporna i moram biti spremna za svaki skok jer sve želiš preskočiti iz prvog pokušaja i znaš da ti je energija jako bitna. Kad ljudi pitaju zašto nisam preskočila svjetski ili svoj osobni rekord a bila sam toliko iznad letvice, ne mogu odgovorit, ne znam. Skok preko dva metra dolazi nakon sat i 45 minuta natjecanja, a moraš naučiti kako sačuvati energiju I nakon toga, te u isto vrijeme dobro skočiti. Sve prije su također velike visine.
Mislite li na išta prije nego napravite prvi korak?
Da, pokušavam misliti na savršeni skok, kako treba biti učinjen. Od prvog koraka do kraja samo si to vizualiziram u glavi. To je, u principu, to. Pokušavam sve misli izbaciti iz glave i samo se koncentrirati na dvije-tri najvažnije stvari. Na treningu treba misliti na ostalo.
Kada ne skačete, obraćate li pozornost na druge atletičarke?
Ovisi jesam li pod stresom. Ako baš nije moj dan, trebam više snage za dobru tehniku i onda sam više koncentrirana na sebe. Ali ponekad, sve ide u redu i opuštena sam pa bacim pogled na druge cure, ali ne obraćam previše pažnje na njih. Sve ovisi, nije svako natjecanje isto!
Tko te inspirirao za skokove?
To nije bila moja odluka. Ja sam na stadionu vježbala I druge discipline, naravno I skokove. Onda sam počela rasti, a s obzirom da imam dobru koordinaciju i sve što je potrebno za postati dobrom skakačicom, razgovarala sam s ocem da želim pokušati i on se s tim složio i bio mi potpora. Danas moram reći je to moj otac koji mi je i trener od samog početka.
Koliko su bitni treneri?
Jedan od mojih trenera je moj otac, a drugi Bojan Marinović koji sa mnom skače. Ali, uvijek smo zajedno. Pravi smo tim. Bojan putuje sa mnom jer je otac zauzet drugim sportašima, mojim bratom… Doma piše program kao da će nekom operirati mozak. Naravno, sviđa mu se uloga trenera i oca u jednom. Velika mi je potpora, razumije me, zna sve što mislim i kako se osjećam. Bojan je uz mene isto od kad sam počela skakati. Poznaje sva moja raspoloženja. On je više opuštena osoba i savršeno se slažemo. Bez njih dvojice, na koje se uvijek mogu osloniti, sve ovo bi bilo nemoguće.
Da niste postali atletičarka, što biste radili?
Ne znam. Završila sam farmaceutsku školu, ali ne znam, mislim da nije bilo drugih opcija jer moja sudbina je atletika. Svi u mojoj obitelji se bave ili su se bavili sportom, tako da je to bila sasvim normalna stvar.
Što vas potiče da postižete više?
Voljela bih preskočiti svjetski rekord, voljela bih biti najbolja skakačica svih vremena. Ali, ako se to ne dogodi, OK… Mislim da za sad imam dobar portfolio pa svoja očekivanja želim održati visokima.
Pobjedom na internacionalnom atletskom mitingu u Solunu u Grčkoj ovoga mjeseca, gdje je preskočila dva metra, pokazala je da pripreme za obranu svjetske titule teku dobro.
Jesu li vaše pripreme najviše usmjerene prema Svjetskom prvenstvu u Rimu?
Naravno da je to najvažnije natjecanje godine ali ne i jedino pa kada se pripremam za sezonu jednostavno se pripremam, pokušavajući biti bolja nego prošli puta i dati sve od sebe u datim okolnostima. Naravno da tempiram top formu za Berlin i oko Berlina ali znate da svako natjecanje shvaćam vrlo ozbiljno pa kada pogledam sezonu ne koncentriram se samo na jedno već na sva natjecanja.
Postavljate li stroge ciljeve?
Da budem iskrena i ne. Mislim, znamo otprilike kada ću se osjećati da sam u top formi i da mogu skočiti svoj maksimum ali nikada ne mogu znati hoću li zaista to učiniti na određenom natjecanju, tako da nema ciljeva već samo naša filozofija. Moja i filozofija mojih trenera je zadržati visoku razinu rezultata i to je najvažnija stvar. Dakle, ne da skačem dobro na samo jednom natjecanju već da skačem dobro na svim natjecanjima i tada možete očekivati dobre stvari.
Stvara li vam pritisak obrana naslova?
Rekla bih da je drugačiji pritisak kada branim naslov od onoga kada napadam neki naslov.N a prošlom svjetskom prvenstvu u Osaki, bio je to moja prva velika medalja, moje prvo veliko dostignuće u seniorskoj atletici tako da nisam znala što očekivati i kako pobijediti. Sada znam kakav je to osjećaj. Ali kada braniš naslov, svi očekuju tvoju pobjedu. Tada sam bila favoritkinja i nadam se da ću opet biti, jer sam imala dobre rezultate i prije Berlina. Tako da, ne mogu izbjeći pritisak. Samo se moram naučiti nositi s njim!
Lani ste pobijedili 34 puta. Postaje li to veliki psihički pritisak?
Ne baš. Mislim da je Peking bio savršeno natjecanje. Preskočila sam 2,05 metra iz prvog pokušaja, a imala sam jedan loš skok – četvrti skok od 2,03 metra. 2,05 sam skočila iz drugog pokušaja, ali prije sam sve preskočila iz prve. U principu, bilo je to jako dobro natjecanje. Male stvari odlučuju tko će pobijediti, ali ne osjećam se kao da sam stvarno izgubila. Mislim da je to bila dobra borba i trebam biti ponosna na to da je prvi put u povijesti velikih natjecanja djevojka skočila 2,05, ali da to nije bilo dovoljno za zlato. Tako da, sad vidim da sam mogla poludjeti jer nisam 35. put pobijedila, ali na kraju, mislim da to i nije smisao.
Koja su vaša iskustva s Olimpijskih igara?
Pa, svaki put je drugačija situacija. Prvi put sam imala samo 16 godina i bilo je to nešto skroz neočekivano za mene. Nisam mogla to sve upiti na pravi način. Imala sam samo 16 godina i bilo mi je jako zabavno putovati u Australiju. U Ateni sam cijelo vrijeme imala temperature i bila bolesna tako da sam loše skakala. U Pekingu je bilo stvarno dobro, da budem iskrena, iako nisam pobijedila. Osjećala sam dobru energiju i vrijeme je bilo dobro… Cijeli taj olimpijski duh i veliki stadion, cijela večer je bila savršena za mene kao i uvjeti!
Kako izgleda skok u vis s gomilom ljudi iza tebe?
Čujem ih. Jako mi je bitno da osjetim njihovu energiju i ako oni navijaju za mene osjećam da imam deset posto više snage u sebi.
Po čemu se skokovi razlikuju od trkačkih disciplina?
Skokovi traju barem dva sata i moraš biti fokusiran. Recimo, od početka zagrijavanja do kraja prođe dva i pol sata… onda imam natjecanje. Tri, tri i pol sata su jako naporna i moram biti spremna za svaki skok jer sve želiš preskočiti iz prvog pokušaja i znaš da ti je energija jako bitna. Kad ljudi pitaju zašto nisam preskočila svjetski ili svoj osobni rekord a bila sam toliko iznad letvice, ne mogu odgovorit, ne znam. Skok preko dva metra dolazi nakon sat i 45 minuta natjecanja, a moraš naučiti kako sačuvati energiju I nakon toga, te u isto vrijeme dobro skočiti. Sve prije su također velike visine.
Mislite li na išta prije nego napravite prvi korak?
Da, pokušavam misliti na savršeni skok, kako treba biti učinjen. Od prvog koraka do kraja samo si to vizualiziram u glavi. To je, u principu, to. Pokušavam sve misli izbaciti iz glave i samo se koncentrirati na dvije-tri najvažnije stvari. Na treningu treba misliti na ostalo.
Kada ne skačete, obraćate li pozornost na druge atletičarke?
Ovisi jesam li pod stresom. Ako baš nije moj dan, trebam više snage za dobru tehniku i onda sam više koncentrirana na sebe. Ali ponekad, sve ide u redu i opuštena sam pa bacim pogled na druge cure, ali ne obraćam previše pažnje na njih. Sve ovisi, nije svako natjecanje isto!
Tko te inspirirao za skokove?
To nije bila moja odluka. Ja sam na stadionu vježbala I druge discipline, naravno I skokove. Onda sam počela rasti, a s obzirom da imam dobru koordinaciju i sve što je potrebno za postati dobrom skakačicom, razgovarala sam s ocem da želim pokušati i on se s tim složio i bio mi potpora. Danas moram reći je to moj otac koji mi je i trener od samog početka.
Koliko su bitni treneri?
Jedan od mojih trenera je moj otac, a drugi Bojan Marinović koji sa mnom skače. Ali, uvijek smo zajedno. Pravi smo tim. Bojan putuje sa mnom jer je otac zauzet drugim sportašima, mojim bratom… Doma piše program kao da će nekom operirati mozak. Naravno, sviđa mu se uloga trenera i oca u jednom. Velika mi je potpora, razumije me, zna sve što mislim i kako se osjećam. Bojan je uz mene isto od kad sam počela skakati. Poznaje sva moja raspoloženja. On je više opuštena osoba i savršeno se slažemo. Bez njih dvojice, na koje se uvijek mogu osloniti, sve ovo bi bilo nemoguće.
Da niste postali atletičarka, što biste radili?
Ne znam. Završila sam farmaceutsku školu, ali ne znam, mislim da nije bilo drugih opcija jer moja sudbina je atletika. Svi u mojoj obitelji se bave ili su se bavili sportom, tako da je to bila sasvim normalna stvar.
Što vas potiče da postižete više?
Voljela bih preskočiti svjetski rekord, voljela bih biti najbolja skakačica svih vremena. Ali, ako se to ne dogodi, OK… Mislim da za sad imam dobar portfolio pa svoja očekivanja želim održati visokima.
You must be logged in to post a comment Login