Vjeruješ li ti više svojim očima ili meni? Pitanje je u biti glupo do bola kad ga pogledamo onako paušalno, ali kad malo bolje razmislimo, ima to pitanje itekakvu težinu. Čovjek kao socijalno biće ima potrebu biti prihvaćen od drugih ljudi. No, često se događa da upravo tuđe mišljenje o nama samima postaje najvažnije mišljenje. Na neki način odeđuje i koje ćemo svoje vrijednosti prihvatiti i njegovati. Da, lijepo je čuti da o nama lijepo govore. Lijepo je kada nas vole, poštuju, cijene… No, zašto nam je to toliko važno?
Što drugi misle iliti što će “selo” reći
Možda se jedan dio razloga krije u tome što smo odgajani na način “ajmeeee šta će ljudi reći”? A ljudi će reći svašta. Danas će reći lijepo jer im je tako pasalo, sutra, kada možda ne skočimo na njihov prvi mig, imat će cijeli esej negativnosti. “Nije se rodija ko bi svima ugodija”, govorio je moj pokojni stari. I da, u pravu je. Nema šanse da ćemo svima uvijek uspjeti ugoditi.
No, kako nam teško pada tuđe naklapanje o nama samima, toliko nam je vjerojatno još teže biti sa sobom na čisto i jasno znati koje su naše vrline, a koje mane i kako se s njima nositi. Kako god okrenuli opet i opet moramo popričati sa samima sobom. Neki mogu, a neki i ne, priznati da strahuju od toga kako ih drugi vide i doživljavaju, no jedno je sigurno – većina je onih koji vrlo često procjenjuju sebe i druge, analiziraju i pokušavaju dokučiti razloge.
Psihlozi tvrde da prevelika samokritičnost ide ruku pod ruku s velikom nesigurnošću. A ona (nesigurnost) vuče korjene iz vremena kad smo bili klinci i kada nas se nije dovoljno hvalilo, motiviralo i nagrađivalo za te neke male dječje uspjehe. Tako se stvara glad za pohvalom i ljubavi te ovisnost o tuđem mišljenju kao jedinom mjerodavnom mišljenju o nama samima. Neispunjene potrebe za ljubavlju, nježnosti i bliskosti u ranoj dobi stvaraju potrebu za prihvaćanjem od strane okoline jer se “ko fol” jedino na temelju tog / tuđeg mišljenja dokazuje naša vrijednost i zasluga da nas se voli.
Neki tako neprekidno grabe za pohvalom, dokazivanjem, dok se pak drugi povlače i distanciraju gradeći oko sebe, ma ne zid nego utvrdu, i ne dopuštaju si ulazak u bilo kakav odnos ostavljajući se u tzv. sigurnoj zoni kako ne bi bili povrijeđeni ili odbačeni.
Jedino su djela važna
Opet i opet i opet vratimo se sebi. Lijepimo li i mi drugima razne etikete i stavljamo li ih u neke ladice? Pa naravno da to radimo. Ajmo probati NE! Postoji samo jedan modalitet po kojem bismo trebali procjenjivati ljude, a to su djela. Samo promatranjem nečijeg ponašanja u odnosu prema vama samima možemo donositi sud i nakeljiti toj osobi deklaraciju. Tako je i s nama samima. Budimo fer pa pođimo od toga da ni mi nismo uvijek i prema svima med i mlijeko te da i sami znamo itekako nekome zagorčati život. Namjerno ili ne, ostaje opet da prosudimo sami. Nadam se manje namjerno jer inače definitvno spadate u grupu žešćih sitnih duša koje ne volim sresti, a imati ih u svom životu ne mogu. Takvi su preprozirni i vrlo brzo otpadnu. Slično ko gnjida koja više nema vlas na kojoj bi se hranila. Tu smo već nekako došli i do teme za iduću kolumnu – postavljanje granica.
No, da bismo mogli sretno živjeti bez obzira na tuđe mišljenje potrebno je voljeti sebi i prihvatiti se upravo onakvima kakvi jesmo, uz otvorenu svijest o tome da je potrebno i nas same korigirati s vremena na vrijeme. Zato lijepo u miru kada vam dignu živac s nekim zločestim komentarom ili tračem odvedite sami sebe na kavu i popričajte o tome, kada dođete do toga da se možete izdići iznad oblaka tuđe procjene vidjet ćete kako gore sja sunce. Upravo ono vaše, lijepo, iskreno i neiskvareno sunce koje više ne može privući u svoju blizinu namćore koji će vam trovati dušu.
Čuvajte se i samo sunčano vam želim,
Marina
You must be logged in to post a comment Login