Sedam godina… Toliko je prošlo od jednog od najdužih dana i mnogobrojnih čekanja ispred operacijske sale, gdje su minute izgledale kao sati koje nikako da prođu i svjestan si, ali još uvijek ne prihvaćaš da će se to dogoditi. Kad izađe iz sale, bez jednog dijela tijela, povratka više nema, a ne znaš što te dalje čeka.
Amputacija…
Osjećala sam se isto kao i kod prve operacije, dok sam čekala da se ta operacija završi. Kroz glavu su mi prolazile misli i sjećanja na prvi dolazak na Šalatu kada je Anja imala samo tri tjedna. Zatim su se redali mnogobrojni dolasci na kontrolu te prva operacija koju je Anja doživjela kada je imala samo pet godina. Sjećam se kako smo se nakon proslave petog rođendana spremili za odlazak u bolnicu ne znajući što nas čeka.
Došle smo u bolnicu nakon čega su slijedile pripreme od dva tjedna za prvi fiksator i produžavanje noge, razgovori, pregovori, dogovori s liječnicima, psihologom i Anjom. Konačno je došao i dan operacije, čekanje da završi, izlazak iz operacijske sale, odlazak na intenzivnu njegu. Nakon što je završio taj dio slijedio je dio liječenja koji je prošao skoro sa svakodnevnim bolovima i plakanjima dok oporavak nikad nije bio u potpunosti završen.
I tako svaki put, za svaku operaciju ispočetka, ali nakon prve proživljene operacije i boravka u bolnici od devet mjeseci, navikle smo se već i znale smo što nas čeka, tako da je Šalata postala naš drugi dom.
I onda je došla ova, zasad zadnja operacija, ali ipak od svih drugačija, ne samo Anji i meni, nego svima – cijelom timu Šalate, doktorima, sestrama, fizioterapeutima, svima je bila na svoj način teška, drugačija, jer su svi bili emotivno vezani.
Od prvog saznanja da nema nikakvog drugog načina da se to operativno riješi, mada je ta opcija bila prisutna tijekom cijelog liječenja, nadala sam se da do toga ipak neće doći i gurala to od sebe, potiskivala u mislima. Vodili su se brojni razgovori, pregovori, ispitivanja, istraživanja i konačno odluke. Sve to kao da je bilo jučer. Znam da joj nije bilo nimalo lako donijeti konačnu odluku, jer se ipak radi o njoj. I kad razmišljam o tome, uvijek se pitam je li vrijedilo proživjeti sve ono što je ona, a i ja zajedno s njom, da se to u konačnosti dogodi.
Je li vrijedilo proživjeti sve?
I kad se to napokon dogodilo, nismo znale što nas čeka, kakav će biti oporavak, ali svaki dan je bio novi i drugačiji za obje – od proživljavanja bolova, učenja ponovnog hodanja, privikavanja i isprobavanja novih proteza. U svemu tome, nažalost, bila je Anjina sreća što je stekla visoki prag tolerancije na bol pa kad je imala i te famozne tzv. „fantomske boli“ uspijevali smo i tu bol nekako rješavati.
Srećom nije se pojavljivala često jer kad se ima takva vrsta boli, to ne možeš ni riječima opisati, a kamoli shvatiti kako i koliko boli. Vidjela sam samo po Anjinim reakcijama i ponašanju da nenormalno boli. Meni je problem to shvatiti jer kako kaže Anja – tko je nije proživio, neće nikada ni znati.
Prvi put ju je imala samo deseti dan od operacije i onda nakon toga jedan period u trajanju od četiri mjeseca kada je isprobavala sve i svašta da se ta bol smanji jer se psihički i fizički jedva podnosilo. Uspjela je na kraju to riješiti akupunkturom s određenim miksom lijekova protiv boli. Nakon toga se pojavljivala rijetko, ali znali smo kako na to reagirati pa je bilo lakše za podnijeti. I tako će biti vjerojatno cijeli život.
View this post on Instagram
Osim te boli, problem su nam bile i proteze koje nikako napraviti da odgovaraju i da u njima može normalno hodati, ali i to smo na kraju uspjeli riješiti.
Zajedno smo prošle toliko toga da bismo mogle knjigu napisati, borile smo se obje i uspjele.
I sada kada je taj period iza nas, kad vidim što je nakon svega proživljenog Anja postigla u životu i postala sve o čemu je maštala, da uživa punim plućima u svemu, shvaćam da je bilo vrijedno sve proživjeti da se dođe do toga.
I da moramo sve ponoviti, ponovile bi bez imalo razmišljanja.
Silvija Mihaljević
