Travanj posvećen je važnoj temi koja često ostaje u sjeni svih drugih tema. Prije 14 godina, Amputee Coalition odabrao je mjesec travanj kao Mjesec podizanja svijesti o gubitku udova i razlike u udovima prije 14 godina. LLLDAM odnosno Limb Loss and Limb Difference Awareness Month pokrenut je kako bi se potaknulo osvješćivanje ljudi o ovoj temi, razgovor i inkluzivnost osoba koje su ostale bez uda u društvo.
Sigurna sam kako mislite da u Hrvatskoj nema toliko amputiraca, jer takve stvari se najčešće događaju u mnogoljudnijim zemljama. U Americi živi 5.6 milijuna ljudi s amputiranim udom, ali što je to prema 333.3 milijuna ljudi sveukupno? Isto sam tako sigurna da ćete se iznenaditi koliko se amputacija godišnje napravi u Hrvatskoj – čak 4000! Ako računamo da u Hrvatskoj prema popisu stanovništva iz 2022. ima 3.8 milijuna ljudi, brojka od 4000 amputacije godišnje je alarmantna.
Zar ova tema ne zaslužuje pažnju?
Ako je broj stanovništva s amputacijom u Hrvatskoj toliki, zašto se uopće ne razgovara o ovoj temi? Pogotovo u vrijeme kada gotovo svi ‘žive’ na TikToku i ostalim platformama, kada se više no ikada priča o traumama, teškim životnim iskustvima, mentalnom zdravlju? Kako to biva u nas Hrvata, vezano za bilo koju bitnu temu, nekako sve završi istom pričom – ‘ma, netko će drugi’. Nažalost, nitko drugi neće i vrijeme je da se pokrene diskurs jer ima previše starijih, ali i mladih koji su iste sudbine kao ja.
U nešto više od 10 godina, koliko živim bez noge, nisam iskreno sigurna što bih rekla da se sve promijenilo. Ako stavim na stranu, općenito, osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, i uzmem samo ovaj dio amputiranih – moram dobro razmisliti koji su naši benefiti, što se to točno uredilo u državi za nas?
Zakoni? Ne baš. Prošle godine rađena je kampanja koja je isticala da su ortopedska pomagala u Hrvatskoj iz 1998. godine. Zar to nije sramotno? I dalje me ljuti što zakone donose oni koji nisu dana proveli u bolnici, oni koji ne znaju kako je živjeti s invaliditetom ili biti roditelj djece s teškoćama u razvoju.
Poslije kiše dolazi sunce!
Možda ipak nije sve tako crno i tračak sunca se lagano nazire. Prosvjed od prije godinu i pol, za koji sam bila uvjerena da nije imao nikakvog efekta, uz silne objave na mrežama, razne kampanje, ipak je urodilo plodom. Naime, prošle godine jest djelomično uređena osnovna lista ortopedskih i drugih pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. To je dio onoga za što smo se borili.
Kada sam 12. studenoga 2013. godine ostala bez noge, jedan od liječnika mi je govorio kako ću savršeno hodati, kao balerina, moći ću nositi štikle, sve što poželim. Djevojci u ranim 20-ima, koja nikad nije hodala normalno, to je bio san. No, toliko se toga kroz godine zakompliciralo s protezama da sam postala umorna i pomirila se s tim da nikad neću imati takvu protezu o kojoj sanjam. Možda se pitate: ‘Anja, zar nisi imala protezu sa štiklom’? Jesam. No, već dugo vremena ne mogu hodati u njoj zbog moje anatomije, hoda i svega ostalog.
Tako sam ja potpuno pomirena da je sudbina nas u Hrvatskoj takva da ćemo dobiti nekakvu protetiku koja je OK, u kojoj se dobro osjećamo i dobro hodamo, ali to je to. Na moje pitanje najboljem protetičaru Davoru iz Ottobock Adria, imaju li nešto novo što mi mogu ponuditi, nisam ni sanjala odgovor iza kojeg sam znala da će se kriti nešto što će me oduševiti!
Naime, trebalo bi stići stopalo koje je zapravo pomično u gležnju, do 7 centimetara u štiklu. Da, srce mi je stalo.
Naravno, kao i sve što toliko dugo želiš, dugo i čekaš, lansiranje se tog stopala stalno odgađalo i na kraju sam ga isprobala u veljači, taman kao rođendanski poklon! Ono je naručeno, i još čekam da mi stigne jer za zdravlje (i ljepotu), sve ću pretrpjeti.
