Waldorfska privatna osnovna škola u Zagrebu postoji već 15 godina a u njoj se provodi alternativni program obrazovanja. Nastavni plan i program utemeljen je na waldorfskoj pedagogiji, a odobren je od nadležnog ministarstva i jednakopravan je nastavnom programu državnih škola.
Godišnja školarina iznosi 13.800 kuna, odnosno, 1150 kuna mjesečno te je tako najjeftinija privatna škola u Zagrebu. Zanimljivo je i to da visinu školarine određuju roditelji i učitelji jer su roditelji stalni članovi Učiteljskog vijeća.
– Ovdje se predaju svi predmeti kao i u državnim školama, samo je način i ritam kojim se predaje drugačiji. Zastupljeni su i neki predmeti kojih u državnim školama nema. To su od prvog razreda ručni rad, religijska kultura, euritmija i dva strana jezika, od petog zanati kao što je rad u drvu, a od šestog razreda vrtlarstvo,- istaknula je ravnateljica škole Lada Pekota Šenjug.
Euritmija – ples kojim se izražava zvuk
Program euritmija pomaže djetetu da uravnoteži svoje tijelo i da bolje doživi sadržaj koji izražava. To je poseban način plesa u kojemu govor i glazba postanu živi i vidljivi u izvedenom pokretu. Mogli bismo reći to je tjelesni izraz govora. Obično se izvodi na neku pjesmu ili recitaciju.
Euritmijskim kretanjem i držanjem postižemo fleksibilnost i lakoću, a usredotočenjem samosvijesti veću kontrolu i, istodobno, slobodu u pokretu. Također se razvijaju socijalne vještine jer je nastava uvijek grupna.
U Waldorfskoj školi djeca su u cijelosti ljudi, a ne samo "glave". Zato obrazovanje integrira intelektualno, fizičko, emocionalno i duhovno.
– Ono što djeca rade u prostoru nalikuje na prave male geometrijske figure. Moraju cijelo vrijeme biti koncentrirani na sebe i na djecu pored sebe. To je način da se poveže sve ono s čime smo kao ljudi obdareni – sluh, vid, tijelo. U prvom razredu rade se male koreografije, a u višima su to zahtjevnije umjetničke predstave,- kaže Pekota.
Predmet religijska kultura je etički inspiriran i želi u djeci probuditi strahopoštovanje prema prirodi i ljudskom biću. Iako su Waldorfske škole kršćanski inspirirane, na ovome predmetu se ne zalaže za neki posebni tip religije. U nižim razredima se uči kroz bajke i razne legende te se na taj način radi na duševnom razvoju djeteta.
Nema klasičnog ocjenjivanja
U Waldorfskoj školi nastoje slušati dijete i njegove potrebe. Dakle, nije bitno ono što mi mislimo da je za njih dobro, već ono što njima doista treba. Pedagogija tu ne odgovara na potrebe društava već na potrebe djeteta. A dijete treba uvijek isto – puno pažnje, ljubavi, sadržaja kroz aktivnosti i radosti u učenju. To možda zvuči apstraktno, ali Waldorfska škola zapravo slijedi princip da dijete nije čovjek u malome i to se ovdje poštuje i razumije.
– Nema klasičnih ocjena koje su, na žalost, kod djece, često jedini motiv za učenje. Znanje se ovdje ne isporučuje u obliku gotovih činjenica, nego se nastava kreira tako da sadržaj zaokuplja sve djetetove snage: kognitivne, emocionalne i voljne. Tako nastava postaje živa i zanimljiva pa je dijete iznutra, vlastitim interesom, potaknuto da uči. Dijete tako postaje subjekt u nastavi i na posredan način sudjeluje u kreiranju nastavnog procesa,- kaže Pekota.
Waldorfska škola je ipak napravila kompromis s ministarstvom uvođenjem ocjenjivanja u sedme i osme razrede. No opet, to nije klasično ocjenjivanje.
Ono što je također karakteristično za ovaj tip škole jest raspodjela programa u epohe. Glavni predmeti, odnosno, predmeti koji su isti kao i u državnim školama se predaju u epohama.
– Na primjer, četiri tjedna traje epoha matematike. Tada se svaki dan po dva sata uči matematika. Na taj način se gradivo bolje integrira i korelira sa sadržajem ostalih predmeta, a sadržaj učenja se lakše i dulje pamti. Također, postoje bilježnice epohe koje su zamjena za knjige i tu se zapisuje sve što se uči. Nakon jedne epohe, taj predmet se pusti da „spava“, odnosno, neko vrijeme se ne radi. Matematika je tu specifična jer njoj nikada ne damo da „spava“ do kraja, barem jednom tjedno ju ponavljamo nakon epohe. No, povijest ili zemljopis nakon što prođe epoha ne radimo neko vrijeme te se računa na one snage koje djeluju kada vi spavate, kada pustite da vam se znanje „slegne“,- kaže Pekota.
Djeca puna samopouzdanja
Prelazak iz ovakvog tipa školovanja na državni sustav u pravilu nije veliki šok.
– Prelazak iz osnovne u srednju školu je za sve stresan. Moje dvije kćeri su polazile Waldorfsku školu, a u srednjoj školi su nastavile biti odlični đaci, jedna od njih je završila klasičnu gimnaziju za koju znamo da nije tako lagana. Ono po čemu su naši đaci u prednosti je što dolaze u srednju školu puni samopouzdanja jer ih mi ovdje učimo kako uz vlastiti trud i zalaganje mogu sve postići. Osim toga, u sedmom razredu se uvode ocjene tako da se naviknu. Ipak, ima i djece koja ne prihvate različitosti i nastave učiti samo ono što ih zanima ili se ne žele prilagoditi raznim strategijama za dobivanje bolje ocjene, a neki gube sigurnost zbog okoline koja ih obeshrabruje upravo tim pitanjem ”A kako ćeš se ti poslije snaći?”,- ispričala je Pekota.
Godišnja školarina iznosi 13.800 kuna, odnosno, 1150 kuna mjesečno te je tako najjeftinija privatna škola u Zagrebu. Zanimljivo je i to da visinu školarine određuju roditelji i učitelji jer su roditelji stalni članovi Učiteljskog vijeća.
– Ovdje se predaju svi predmeti kao i u državnim školama, samo je način i ritam kojim se predaje drugačiji. Zastupljeni su i neki predmeti kojih u državnim školama nema. To su od prvog razreda ručni rad, religijska kultura, euritmija i dva strana jezika, od petog zanati kao što je rad u drvu, a od šestog razreda vrtlarstvo,- istaknula je ravnateljica škole Lada Pekota Šenjug.
Euritmija – ples kojim se izražava zvuk
Program euritmija pomaže djetetu da uravnoteži svoje tijelo i da bolje doživi sadržaj koji izražava. To je poseban način plesa u kojemu govor i glazba postanu živi i vidljivi u izvedenom pokretu. Mogli bismo reći to je tjelesni izraz govora. Obično se izvodi na neku pjesmu ili recitaciju.
Euritmijskim kretanjem i držanjem postižemo fleksibilnost i lakoću, a usredotočenjem samosvijesti veću kontrolu i, istodobno, slobodu u pokretu. Također se razvijaju socijalne vještine jer je nastava uvijek grupna.
U Waldorfskoj školi djeca su u cijelosti ljudi, a ne samo "glave". Zato obrazovanje integrira intelektualno, fizičko, emocionalno i duhovno.
– Ono što djeca rade u prostoru nalikuje na prave male geometrijske figure. Moraju cijelo vrijeme biti koncentrirani na sebe i na djecu pored sebe. To je način da se poveže sve ono s čime smo kao ljudi obdareni – sluh, vid, tijelo. U prvom razredu rade se male koreografije, a u višima su to zahtjevnije umjetničke predstave,- kaže Pekota.
Predmet religijska kultura je etički inspiriran i želi u djeci probuditi strahopoštovanje prema prirodi i ljudskom biću. Iako su Waldorfske škole kršćanski inspirirane, na ovome predmetu se ne zalaže za neki posebni tip religije. U nižim razredima se uči kroz bajke i razne legende te se na taj način radi na duševnom razvoju djeteta.
Nema klasičnog ocjenjivanja
U Waldorfskoj školi nastoje slušati dijete i njegove potrebe. Dakle, nije bitno ono što mi mislimo da je za njih dobro, već ono što njima doista treba. Pedagogija tu ne odgovara na potrebe društava već na potrebe djeteta. A dijete treba uvijek isto – puno pažnje, ljubavi, sadržaja kroz aktivnosti i radosti u učenju. To možda zvuči apstraktno, ali Waldorfska škola zapravo slijedi princip da dijete nije čovjek u malome i to se ovdje poštuje i razumije. – Nema klasičnih ocjena koje su, na žalost, kod djece, često jedini motiv za učenje. Znanje se ovdje ne isporučuje u obliku gotovih činjenica, nego se nastava kreira tako da sadržaj zaokuplja sve djetetove snage: kognitivne, emocionalne i voljne. Tako nastava postaje živa i zanimljiva pa je dijete iznutra, vlastitim interesom, potaknuto da uči. Dijete tako postaje subjekt u nastavi i na posredan način sudjeluje u kreiranju nastavnog procesa,- kaže Pekota.
Waldorfska škola je ipak napravila kompromis s ministarstvom uvođenjem ocjenjivanja u sedme i osme razrede. No opet, to nije klasično ocjenjivanje.
Ono što je također karakteristično za ovaj tip škole jest raspodjela programa u epohe. Glavni predmeti, odnosno, predmeti koji su isti kao i u državnim školama se predaju u epohama.
– Na primjer, četiri tjedna traje epoha matematike. Tada se svaki dan po dva sata uči matematika. Na taj način se gradivo bolje integrira i korelira sa sadržajem ostalih predmeta, a sadržaj učenja se lakše i dulje pamti. Također, postoje bilježnice epohe koje su zamjena za knjige i tu se zapisuje sve što se uči. Nakon jedne epohe, taj predmet se pusti da „spava“, odnosno, neko vrijeme se ne radi. Matematika je tu specifična jer njoj nikada ne damo da „spava“ do kraja, barem jednom tjedno ju ponavljamo nakon epohe. No, povijest ili zemljopis nakon što prođe epoha ne radimo neko vrijeme te se računa na one snage koje djeluju kada vi spavate, kada pustite da vam se znanje „slegne“,- kaže Pekota.
Djeca puna samopouzdanja
Prelazak iz ovakvog tipa školovanja na državni sustav u pravilu nije veliki šok.
– Prelazak iz osnovne u srednju školu je za sve stresan. Moje dvije kćeri su polazile Waldorfsku školu, a u srednjoj školi su nastavile biti odlični đaci, jedna od njih je završila klasičnu gimnaziju za koju znamo da nije tako lagana. Ono po čemu su naši đaci u prednosti je što dolaze u srednju školu puni samopouzdanja jer ih mi ovdje učimo kako uz vlastiti trud i zalaganje mogu sve postići. Osim toga, u sedmom razredu se uvode ocjene tako da se naviknu. Ipak, ima i djece koja ne prihvate različitosti i nastave učiti samo ono što ih zanima ili se ne žele prilagoditi raznim strategijama za dobivanje bolje ocjene, a neki gube sigurnost zbog okoline koja ih obeshrabruje upravo tim pitanjem ”A kako ćeš se ti poslije snaći?”,- ispričala je Pekota.
You must be logged in to post a comment Login