Što sam starija, to mi svega manje treba

Nekako, što sam starija, to sve mi manje treba. Treba mi manje hrane, manje odjeće i obuće. Ne idem više u one sumanute shoppinge kao nekada gdje bih pokupovala sve i svašta iz ne znam kojeg razloga. I čekala svako sniženje u niskom startu. Zadivljujuće je i da mi treba manje izlazaka.

Sjećam se, nema gdje me nije bilo, morala sam biti posvuda, svaka žiža je bila moja, nisam znala što je niti gdje mi je kraj. Sve češće i češće izbjegavam gomile natiskanih ljudi, zatvorene i zadimljene prostore, abnormalne buke. Sve mi to više ne unosi mir i sreću u život.

Sve je manje prijatelja

Rekla bih da se nekako s godinama i broj prijatelja poprilično smanjio.

Nekada sam bila u inim društvima, okružena vječito s desecima posve različitih ljudi oko sebe, skupa smo pili, radovali se, putovali, svaki dan se čuli i radili planove gdje sutra. Mnoge od njih sam pogubila negdje po životnom putu. Razišli smo se, životni kolosijeci nam se jednostavno više ne presijecaju. Rekla bih, prerasli smo jedni druge, različiti interesi i obaveze su napravile svoje.

Sretnemo se tu i tamo, onako usput, sasvim slučajno, izmijenimo pokoju riječ u sjećanje na ona dobra i luda, stara vremena i svatko opet krene svojim putem. S odrastanjem i sazrijevanjem shvatiš da ti nije potrebno imati 100 ljudi oko sebe već je jedino što trebaš nekoliko jednostavnih, malih i neprimjetnih prijatelja. Da ste si tu. Upravo onoliko koliko vam je potrebno, a da nitko nikog ne smeta. Da nitko nikog ne guši, da nema one ljubomore, zajedljivosti i napora.

S godinama sve više trebam te sasvim male i jednostavne ljude s kojima ću se možda čuti jednom mjesečno, ali ćemo nastaviti priču upravo tamo gdje smo stali, bez obješenog nosa i bez predbacivanja što se nismo čuli više, što se nismo vidjeli više?

Mir, sloboda, tišina…

Što sam starija sve više cijenim onu – manje je više…Sve više cijenim mir, slobodu, tišinu, samoću i društvo samo nekoliko probranih ljudi. Iskreno, ona dva metra kvadratna neke usamljene i divlje plaže, dobra knjiga i poneki ugodan prijatelj, ne može nadomjestiti nikakav osjećaj kao kad, recimo, kupiš neke nove cipele.

To su ti osjećaji koji se ne mogu naplatiti, koji se ne mogu kupiti novcem. Oni se mogu samo doživjeti, možeš uživati u njima i vratiti se u ludu životnu kolotečinu s nekim posve drugim mirom u duši. Srećom, ispunjenošću – mislim da je to sve ono što nam svim u današnje vrijeme nedostaje.

Kroz jurnjavu i skupljanje nebitnih životnih stvari smo izgubili sami sebe i konekciju sa samim sobom… Imamo sve i svašta, a nikad nismo bili nesretniji. Nikad nismo bili jadniji, bolesniji nego što smo sada. A, upravo sada, imamo sve, samo nemamo sebe.

Možda samo starim

Poneki bližnji mi redovito predbacuju da sam ostarjela, smiju mi se. Ne zamjeram im, ok, možda i jesam prerano ostarjela negdje u glavi, ali tako mi paše.

Sasvim je u redu da oni trče za novcem i poslom, umorni legnu i isto tako iscrpljeni kreću u novi dan, letajući kroz dan kao muhe bez glave amo – tamo, ne primjećujući ništa i nikog osim sebe i svoje interese. Isprazni i šuplji žive život onako kako misle da je najbolje. Kao što je i sasvim u redu živjeti život tiho, neprimjetno i skromno. Radovati se svakom novom danu, dobroj čaši vina i osamljenoj plaži ali s ispunjenom i radosnom dušom – to se ne može kupiti nikojim novcem…