Trebalo mi je poprilično godina da shvatim koliko je odgoj bitan, da shvatim koliko si postavkama naučenim u vlastitoj obitelji možemo fino sjebati život ili ga pak dovesti skoro do savršenstva. Pod pojmom odgoj ne smatram ono osnovno: hvala, molim, izvoli, oprosti…
Pod terminom odgoj smatram životne smjernice koje bi svaki roditelj trebao prenijeti na svoje dijete kako bi mu olakšao život, naučio ga kako biti sretan. Naučio ga kako se zauzeti za sebe na burnom i nemirnom životnom moru, postaviti granice, odmaknuti se od toksičnih ljudi i odnosa, čega danas ne manjka.
Što ne valja?
Interesantno je kad s pedesetak prvi put odeš kod terapeuta i shvatiš da sve ove godine živiš „krivo“. Shvatiš da životne postavke koje živiš nisu dobre za tebe i kao da cijeli svoj život odjednom polako moraš graditi ispočetka, na nekim novim i zdravim temeljima. Temeljima za koje si nebrojeno puta čuo, ali ih jednostavno nisi znao ili mogao primijeniti u svom životu.
Svi znamo koliko je teško osvijestiti svoj problem, uvidjeti ga, i na koncu – priznati sam sebi da uopće i imaš problem, da si često sam sebi kriv radi nečeg lošeg što ti se događa, a ne da ti je kriv svijet. Često se susrećem s time – svi su krivi za ono loše, osim nas samih. Baš suprotno – često smo sami krivi za naše „loše sreće“, krive izbore, nemoguće prijatelje i toksične partnere. Tko nam ih je izabrao?
Mi sami.
Jesmo li morali sve to nešto loše tolerirati?
Nismo.
Ali, ipak smo tolerirali, nalazili opravdanja, trpjeli, a zašto? Zato što su nas tako naučili, da je to normalno, da je to ok.
„Titovo dijete“
Rođena sam u neko drugo vrijeme, u nekoj državi koje više nema. Ponekad volim reći kako sam ja „Titovo dijete“, drugačije sam odrastala i drugačije sam odgajana nego djeca danas.
Ondašnji odgoj je od mene danas napravio jednu zrelu samostalnu ženu koja često bez straha lupa po svim životnim frontovima. Znam se nekad našaliti i reći za sebe da sam kao neki mini ženski vojnik – red, rad i disciplina.
Međutim, koliko mi je dao dobrog, isto tako mi je i oduzeo mogućnost spoznaje da se može i mora živjeti drugačije. Nitko me nije naučio da se ne mora baš uvijek biti poslušan, da nije dobro uvijek držati jezik za zubima. Nitko me nije naučio da moram znati postaviti granice prema drugim ljudima, nisu me niti naučili da ne moram trpjeti niti jesti tuđa govna. Dapače, to je baš bilo preporučljivo – jer on ti je šef, je on je stariji, jer on je…
Popriličan broj ondašnjih pravila, danas više ne vrijedi, ne drže vodu, ne prolaze. Ako po njima živiš, imam osjećaj kako potpisuješ kapitulaciju iz koje se kasnije teško izvući. Govorim iz vlastitog iskustva kojeg mi stvarno ne fali.
Nadasve, ono što mogu reći, vrlo je zanimljivo i izazovno u zrelim godinama mijenjati naučene postavke u glavi kako bi lakše i korisnije hendlala ovo vrijeme sada koje definitivno nije moje… Uostalom, smisao života i jest stalno učenje i promjene. Bez toga nema progresa, a znamo da svako stajanje i cupkanje u mjestu ne vodi nikuda.
