Početkom svibnja započela je s emitiranjem hrvatska dokumentarna serija Dulum zemlje o ljudima koji su napustili urbane sredine, vratili se zemlji od koje sada žive i stvaraju ekološki održive proizvode. Osnovni tim koji je stvarao seriju čine redatelj i koscenarist Filip Filković Philatz, između ostaloga poznat i po seriji „Lovac na bilje“ o kojoj smo pisali, snimatelj i koscenarist Tomislav Krnić te jedna dama – producentica Tamara Babun, vlasnica producentske kuće Wolfgang&Dolly.
Iako je u startu bilo najavljivano da ćemo ove priče gledati svake nedjelje na Prvom programu HTV-a odmah nakon Dnevnika, radi lokalnih izbora emitiranja su se pomaknula. Ove nedjelje nam Dulum zemlje donosi inspirativnu priču o bivšoj novinarki, svestranoj Sandri Babac koja se prije 17 godina vratila iz Zagreba u rodna Poljica i tamo otvorila OPG i proizvodi eko pekmez „Šinjorinu Smokvu“, a zadnju epizodu gledamo 13. lipnja kada na ekranima uživamo u vinovoj lozi i priči Denisa Bogoevića-Marušića i njegove obitelji. Na pola puta ove serije, koja je do sada zaista dobila krasne povratne informacije gledatelja, popričali smo s damom autorskog trojca – Tamarom Babun.
Na pola puta smo emitiranja dokumentarne serije Dulum zemlje. Sada je možda i dobro vrijeme za pitati kakvi su dojmovi gledatelja? Kako ste vi zadovoljni reakcijom? Sudeći prema društvenim mrežama i kritikama serija je lijepo prihvaćena.
Vjerovala sam da ćemo imati dobar odaziv i lijepe reakcije publike, ali moram priznati da se nisam usudila očekivati salve oduševljenja koje smo doživjeli. Svakodnevno nam se javljaju gledatelji s pohvalama, zahvalni za sadržaj koji smo ponudili, a drago mi je da nas i kolege kontaktiraju puni komplimenata. Čini mi se da smo u pravom trenutku odreagirali na potrebu naših građana da se vide i čuju dobre i slojevite priče o tome da se u našoj zemlji može napraviti nešto kvalitetno i živjeti dobro.
Sveukupno su četiri epizode. Imali smo priliku pratiti priče o Alešu Winkleru iz Istre i Goranu Vrabecu iz okolice Zagreba. Koje nam protagoniste predstavljate u seriji ove i sljedeće nedjelje i zašto su baš oni odabrani?
Gledat ćemo još Sandru Babac i njezinu obitelj koja se bavi uzgojem smokava i izradom pekmeza od smokava i drugog voća, a onda i Denisa Bogoevića-Marušića i njegovu obitelj koja se bavi uzgojem vinove loze i pravljenjem vina. Svi protagonisti izabrani su zato što se bave ekološkom poljoprivredom, žive na zemlji i od zemlje i zato što su njihovi vizija i trud doveli do toga da se njihovi proizvodi konzumiraju i kod nas i u inozemstvu kao vrhunska delikatesa. Ispostavilo se da svi dijele još dvije karakteristike: iz grada su došli ili se vratili na selo i svi su svoje poslovanje uredili kao obiteljske podvige. Četiri priče koje gledamo u prvoj sezoni Duluma zemlje nisu jedine takve kod nas, mi imamo spremne scenarije za još epizoda i nadamo se da će HRT pokazati interes za nastavkom ove suradnje.
Ekipa na snimanju 3. epizode_Šinjorina Smokva- Sandra Babac – na fotki Filković, Krnić i Babun
Autorima serije Filipu Filkoviću Philatzu, Tomislavu Krniću i vama važno je bilo pričati pozitivne priče, inspirativne. Koji ste još motive imali?
Živimo u vremenu u kojem je bivanje u gradu za mnoge ljude postalo nefunkcionalno i okreću se prirodi i zemlji. U vrijeme lockdowna za svakoga tko ima vrt i tko barem dio svoje hrane može proizvoditi sam, cijela je situacija bila manje frustrirajuća i zastrašujuća. U Hrvatskoj ipak ima još uvijek mnogo zemlje koja se ne obrađuje, uvozimo ogromne količine hrane, o poljoprivredi najčešće čujemo kad se neka loša vijest prenosi u informativnom programu i naslanjamo se na rentijerstvo kao izvor prihoda. Mi smo pak putujući Hrvatskom i snimajući neke druge stvari vidjeli mnoge primjere uspješnih projekata u poljoprivredi koji omogućuju njihovim pokretačima da pristojno žive, a donose i dodanu vrijednost njihovoj zajednici i našoj zemlji. Činilo nam se važnim staviti takve primjere u prvi plan u nadi da će možda nekoga potaknuti da razmišlja o životu na zemlji i od zemlje kao o jednoj od onih avantura u koju se vrijedi upustiti.
Što ste vi naučili od „junaka“ serije Dulum zemlje?
Svi junaci Duluma zemlje u svom su poslu prošli ili prolaze sličnu priču koju moji kolege i ja prolazimo u svom: i jedni i drugi se bavimo proizvodnjom koja je spora i skupa, postoje brojne prepreke i samo na neke od njih možemo utjecati, ne možemo unaprijed sa sto postotnom sigurnošću znati kako će ljudi na te naše proizvode reagirati. Ipak, ako damo sve od sebe i vodimo računa o tome da kvalitetno i predano odradimo svaki dio procesa, dobre su šanse da ćemo uspjeti. Na taj put nema smisla kretati bez potrebnih znanja i vještina, a na njemu je nemoguće ostati bez vjere u mogućnost dobrog ishoda i ogromnog strpljenja, spremnosti da se nakon svakog posrtanja ustane i krene dalje.
Od junaka serije Dulum zemlje naučila sam da smo svi koji tako nešto luckasto nastojimo slični i da je odlično kad smo si međusobno podrška jer, kad radimo zdrave stvari, za sve ima mjesta.
Kako je izgledao proces snimanja? Uvijek vidimo gotov proizvod, no kako izgledaju procesi? Što biste istaknuli kao važne stvari u procesu nastajanja ovakve jedne serije?
Priprema, priprema, priprema. Filip Filković Philatz, Tomislav Krnić i ja jako smo puno razgovarali o svakom elementu, jako smo pažljivo birali sve članove ekipe, sve ključne odluke donosili smo zajedno i imali smo veliko povjerenje da ćemo svoje specifične poslove svatko od nas napraviti kako treba. Kad ulazite ljudima u kuće i dvorišta možete uspjeti u snimanju jedino ako dolazite kao složna ekipa i otvorenih ruku i srca. Uz pripremu i sjajnu dobrodošlicu od strane svih naših junaka, imali smo i nešto sreće, ona je važan začin svakog snimanja.
Osim Duluma zemlje, vaša producentska kuća Wolfgang&Dolly priprema i neke druge projekte. Možete li nabrojati neke i koliko ih je izazovno bili raditi u vremenu socijalne razdvojenosti koji je, čini se, uskoro iza nas?
Vrijeme socijalne razdvojenosti uložili smo u razvoj koji ne traži toliko puno kontakata u našem poslu, tako da smo ga relativno bezbolno premostili i radujemo se da je uskoro iza nas. U montaži su nam hibridni film Funk Yu Franka Dujmića o funku i vinilmaniji i dokumentarni film o obiteljskim odnosima i praznini Slavonije „Godina prođe, dan nikako“ Renate Lučić, u snimanje ulazimo s dokumentarnim filmom „Borac“ Damira Markovine i igranim filmom „Pelikan“ Filipa Herakovića, a uskoro će svjetlo dana ugledati i dokumentarni film „Put su ljudi“ Tomislava Krnića o velikoj šetnji Camino del Santiago. Imamo i nekoliko projekata u razvoju, dosta radimo.
Ovo nije prvi dokumentaristički pothvat vaše kuće. Producirali ste i dokumentarni film Kuća Male Zvijezde u kojem je glavna protagonistica pokrivena žena iz Bosne i Hercegovine koja se sprema završiti Ironman. Opet inspirativna i motivirajuća priča. Je li to vaš pokretač pri stvaranju?
Od malih nogu sam, kao i mnogi ljudi mojih godina, svjedočila i osjetila i sama mnoge nevolje na ovim prostorima i nešto u što sam sigurna je da trajna patnja bilo koje vrste nema nikakvu vrijednost. Mene u životu i na filmu zanima nada i potraga za sretnijim postojanjem. Ponekad su priče koje nam to donose i jako mračne, od toga ne bježim, i ne vjerujem da će sve što ću ikad producirati biti osunčano i puno afirmacija, ali priče koje nude samo dijagnozu, a ne i natruhu nekog izlaza me ne zanimaju. Kuća Male Zvijezde je dokumentarac o ženi koja je u najranijoj dobi proživjela najgore stvari, a s prvim znakovima zrelosti okrenula se tome da se izbori za najbolju moguću verziju svog života. Nakon što smo snimili film, ona je tu najbolju verziju redefinirala još nekoliko puta, svaki put sve čarobnije. Redateljica Slađana Lučić savršeno je pogodila kad je procijenila da s Nudžejmom Softić treba napraviti priču i meni je silno drago da sam mogla biti dio toga.
Koliko vam je važan tim ljudi s kojima radite i kako birate suradnike?
Ljudi su najvažniji. Biram ih intuitivno, ostajemo zajedno ako nam je lijepo i ako vidimo da smo zajedno produktivni, aktivno brinemo o međusobnom poštovanju, a kao i na snimanju, tako i s ljudima koji su ulaze u moj život, jednim me bitnim dijelom prati sreća.
Audio vizualna industrija je prostor u kojem se mogu kreirati sjajne stvari. Zašto ste baš nju odabrali za svoj poslovni put?
Mogla bih vam složiti neki jako racionalan odgovor na ovo pitanje, ali istina je da sam od tinejdžerskih dana do danas donijela niz nekih malih, trenutnih odluka koje su dovele do toga da sam ovdje. Puno puta sam se pitala što ja tu radim i treba li se ipak baviti nečim drugim što donosi manje problema i više novca, ali za sada sam još tu. I još uvijek ne znam što ću zapravo biti kad narastem.
Mladi ste, tek vam je 35 godina, ali da vas neka mlađa kolegica ili kolega pitaju za usmjerenje ili savjet, što biste im rekli, na što usmjeriti pažnju u karijeri koja je pred njima?
Da se okruže ljudima koji im se ne boje uputiti kritiku, ali su i bezrezervna podrška, da se klone svih onih koji im oduzimaju suvišnu energiju, pune ih frustracijama i ruše im samopouzdanje, da vode računa o tome da kroz ovaj ili neki popratni posao osiguraju dovoljno sredstava da mogu kupiti hranu i platiti režije, da naprave sve što mogu da se upoznaju i shvate koji je njihov forte u koji valja ulagati dalje i da se u najtežim trenucima sjete da je sutra novi dan i da nam se smisao ponekad ukaže sam od sebe ako ne odustanemo.
