Draga Sanja,
Pišem Vam s obzirom da sam vidjela vaš članak na She.hr i željela bih dobiti od Vas stručan savjet u vezi s druženjem. Naime, već ulazim u dvadesete godine a dugoročno druženje s ljudima mi predstavlja problem. S obzirom da sam imala prilike promijeniti više okolina shvatila sam da mi u početku, tijekom upoznavanja s ljudima, koje traje nekih 3 tjedna, druženje ne predstavlja problem, ali nakon toga kao da se počnem zatvarati. Shvaćam da je takvo moje ponašanje logično s obzirom na djetinjstvo i odnose u obitelji koji nisu baš najbolji, tj. nisu uopće sukladni za razvoj i odrastanje djeteta, ali ne želim da moja priča završi na tome, već želim naći izlaz i način da si olakšam druženja, da se jednostavno opustim a na da osjećam kočnice. Želim s ljudima koje sam nedavno upoznala stvoriti prijateljstvo koje će trajati, prijateljstvo kakvo i drugi ljudi imaju a o kojem ja sanjam.
Hvala,
Čitateljica
Prijateljstva i druženje bitan su dio našega života. Kroz sve etape življenja čovjek je usmjeren na društvo, na zajednicu. Ta potreba postaje po prvi put izraženija u adolescentskoj fazi, fazi odrastanja. Potreba za društvom proizlazi iz potrebe da budemo prihvaćeni. Tražimo priznanje drugih ljudi, tražimo da smo vrijedni i bitni. Bitno nam je mišljenje drugih ljudi, nikako ne želimo biti sami i usamljeni. U pozadini svega toga često puta je strah od odbacivanja i napuštanja.
Još ako smo odrastali u obitelji gdje se naše potrebe nisu uvažavale, gdje nismo dolazili do izražaja ili smo tijekom odrastanja (dresure) bili više puta podvrgnuti kažnjavanju nego nagrađivanju potreba za drugim ljudima nam je gotovo primarna. Sve ćemo napraviti samo da nas drugi ljudi prihvate. Čak ćemo se i promijeniti i sagraditi neku drugu sliku o sebi samo da bismo dobili tu nagradu. Učimo se pretvarati da smo ono što nismo i neprestano to vježbamo da bismo bili doista uvjerljivi u tom podilaženju. Esencijalna su nam ta mišljenja drugih ljudi čak i kada imamo osjećaj da bi drugi mogli ili da već manipuliraju nama. Zbog toga osjećaja pripadnosti adolescenti često pribjegavaju narkoticima, nikotinu, alkoholu – da bi se približili onima koji dijele takva stajališta, a samo zato da bi izgledali kako negdje pripadaju. Kod nas je posebno među mlađom generacijom popularna ta amerikanizirana tendencija odličnosti i kompetitivnosti. Konstantno je prisutna ta želja biti bolji od drugoga koja nam govori da se ne osjećamo dovoljno dobri i vrijedni ako smo ravnopravni drugima nego stalno gledamo biti bolji od najboljih.
Često smo skloni idealiziranju društava i druženja. Fasciniraju nas glavne face u društvu, energične i slobodne osobe za koje imamo dojam da su tako odvažne i samouvjerene. Želimo biti poput njih, a i bolji. Oni zbijaju šale, vrlo su rječiti, trendy, seksi, pravi šoumejkeri. S divljenjem gledamo kako im se drugi smiju, dodvoravaju, kako su uvijek dobrodošli, svagdje pozivani i kako uistinu uživaju popularnost, ugled i status u društvu. To je naša percepcija, no nerijetko su to osobe pune kompleksa i neutažive potrebe za pažnjom i obraćanjem, te u biti vrlo povodljive i ranjive s vrlo malim osjećajem za potrebe drugih.
Našu pažnju katkad zaokupe moćne "cool face" – glavni dečki iz kvarta, s igrališta ili kafića koji posjeduju često vrlo nerealno visoko vanjsko samopouzdanje okupljajući oko sebe osobe izuzetno niskog samopoštovanja koje ih slijede, glorificiraju ili ih se boje. To su potencijalni nasilnici u čijoj primarnoj obiteljskoj atmosferi i okolini u djetinjstvu nije bilo mjesta za razvijanje nježnih, iskrenih i zdravih osjećaja. Krivnju i osjećaj manje vrijednosti, sram, komplekse i mržnju prema sebi ti su ljudi najčešće potisnuli još kao djeca jer se nisu mogli nositi s njima. Naučili su se služiti maskom moći i dominacije, arogancijom i nasiljem jer su takve autoritete morali poštovati. Sada traže da se i njih radi toga poštuje. Takvi tipovi uvijek dominiraju slabijima od sebe i nikad ih nećete vidjeti u društvu "jačih" jer nikad ne riskiraju svoju ranjivost ili poraz.
Ili pak, kad promatrate društvo za stolom u nekom od kvartovskih kafića. Ne radi se o društvu, nego skupini mladića i djevojaka koji sjede za istim stolom, važno otpaljujući dim cigarete, tipkajući po mobitelu, gledajući sa strane bez bilo kakve bitne ili zdravlje međusobne interakcije. Udružimo se da bi imali osjećaj da smo u društvu, da ne bismo bili sami ili da ne bismo sjedili kod kuće, bili na nastavi, da bi izgledalo da imamo nekog važnog posla, da smo prkosni, arogantni i samosvjesni, buntovni…
Različiti su motivi za druženje. Koristoljublje, strah, usamljenost, bezvoljnost često bez pravog susreta između aktera "prijateljstva". Na raznim mjestima upoznajemo ljude. S nekim smo dobri jer se zajedno školujemo, s drugima izlazimo, treći su nam susjedi iz kvarta, neke susrećemo na različitim aktivnostima, godišnjem odmoru. Ali ne znači da će nam ti ljudi biti i prijatelji. Ovisi što tražimo. Za pravo prijateljstvo potrebna je određena količina emocionalne zrelosti i stabilnosti, otvorenost u komunikaciji i sposobnost davanja i primanja te odgovornost i poštovanje, a ponajprije samopoštovanje. Stidljivost i nesigurnost je najčešće strah od izražavanja samog sebe, svojih osjećaja, mišljenja.
Kada smo to ovako paušalno rasvijetlili, bitno se upitati što zapravo želimo? Prijateljstvo ili druženje? Ravnopravan odnos pun poštovanja i uvažavanja, spremnosti da dugoročno gradimo povjerenje i dijelimo dio života s nekim ili ljude za zabavu čija nazočnost će nam pružiti osjećaj da nismo sami, da smo rado viđeni i prihvaćeni pa možda nam to pomogne u ostvarivanju nekog od naših ciljeva (osjećaj moći, važnosti, dominacije, zatim izlasci, lakše upoznavanje partnera, mogućnost zapošljavanja i sl.) Jedna i druga varijanta su legitimne i zastupljene svugdje oko nas.
Što je potrebno za prijateljstvo?
Za pravo prijateljstvo potrebno je biti pravi prijatelj. Prijateljstvo znači pobuditi prave ljudske kvalitete u drugoj osobi i to njegovati i u sebi. Suosjećanje, iskrenost, toplina, ljubaznost, hvaljenje, poštovanje, ljubav, opraštanje, nježnost, hrabrost, poticanje, konstruktivna kritika – kritika iz srca. Prihvaćati i poštovati (verbalno i neverbalno) drugu osobu, slušati je i vrlo konkretno tražiti njeno mišljenje, postavljati joj pitanja i slušati njene želje i potrebe. No isto tako valja naći mjeru u prijateljstvu, što će reći da nećemo drugoj osobi dosađivati, nametati se ili uzurpirati njeno vrijeme i energiju. Isto tako razumjet ćemo i njegove "loše dane", mane i neugodne i ugodne zgode. Prioritetno je da se mi osjećamo dobro i vrijedno samo po sebi i prije prijateljstva i kroz cijelo druženje, te da u prijateljstva ne ulazimo jer nam očajnički netko treba ili nemamo s kim popiti kavu.
Osjećaj da nas "prijatelj" iskorištava, manipulira, da je podrugljiv ili da ima neslan smisao za humor te da mu stalno "izlete" neke informacije koje nas kompromitiraju ili da nas verbalno maltretira bilo da stalno nekoga ogovara, dramatizira, pretjeruje, sudi itd. Sve to upućuje nas na to da se zapitamo o kvaliteti takvog odnosa i o nama samima. Druženje ne bi trebalo održavati pošto-poto niti se treba smatrati nuždom ili prisilom. Pogledajmo najprije svoje vlastite ideale u životu, usmjerimo se na njih, a onda će doći i osobe s kojima ćemo moći dijeliti ta stremljenja. Mlade ljude spajaju i pokreću njihovi hobiji, glazba, interesi, način gledanja na svijet, neka opća atmosfera u odnosu. Slijedi svoj unutarnji smjerokaz, unutarnji osjećaj. Ono što je jako važno u našem život bez obzira koliko nam je godina jest naše vrijeme. Dakle, pravo pitanje je s kim ga provodimo i kakve si stvari dopuštamo ili kreiramo?
Ako si u odnosu koji ti ne jamči potpunu ugodu i ne pruža uvjete za otvaranje to je znak da to otvaranje onda treba odgoditi. Ne treba se siliti na prijateljstvo. Ono dolazi spontano, lagano i nije jednosmjerna cesta. Naša intuicija u tim trenutcima zna biti jako od pomoći. Bez obzira na tvoju osobnu obiteljsku situaciju i životnu priču treba birati kome ćeš pokloniti svoju intimu, tko je toga vrijedan i tko će te razumjeti i prihvatiti. Okreni se sebi. Nađi prijatelja u sebi. Istražuj ga, podupri, osnaži, shvati, utješi. Kad shvatiš koliko zapravo jesi snažna kočnice će se same otpustiti i ti ćeš sa smiješkom i opuštenošću dijeliti svoj svijet s ljudima koji te zaslužuju. Slobodno možeš mijenjati društva, intenzitet druženja, otkrivati, igrati se, zabavljati… Moguće je u svakom periodu života ostvarivati skroz nova prijateljstva koja će pratiti tvoj život tada, vraćati se starim prijateljima, susretati nove… To je konstantan i živ proces. S 20 godina i 7 milijardi ljudi na svijetu statistički je nemoguće ne ostvariti prijateljstvo o kojem sanjaš.
Konstruktivni život
PITAJ SANJU
Sanja Tatalović Matovina, kolumnistica portala She.hr te osnivačica i voditeljica Centra Konstruktivni život, certificirani je Theta Healing terapeut i instruktorica antistresnih programa i tehnika disanja, koja u svojim terapijama primjenjuje holistički i integralni pristup.
Osim što nas svojim kolumnama približava nama samima pišući o temama koje sve od reda imaju zajednički nazivnik – naš unutarnji mir, Sanja je zaželjela pokrenuti komunikaciju i sa svojim čitateljima na našem portalu, te vas stoga pozivamo da nam na naš mail – [email protected] šaljete pitanja za Sanju (u naslov maila upišite ZA SANJU).
Pitanje neka bude vezano uz tematiku ovotjedne kolumne, a Sanja će svaki tjedan odabrati jedno od pristiglih pitanja (koja su anonimna) i odgovoriti na njega.
Sigurni smo da će vam Sanjin nevjerojatni senzibilitet pomoći u situacijama u kojima vam se čini kao da nema izgleda, zato – pišite nam!
Vaš She.hr
Pišem Vam s obzirom da sam vidjela vaš članak na She.hr i željela bih dobiti od Vas stručan savjet u vezi s druženjem. Naime, već ulazim u dvadesete godine a dugoročno druženje s ljudima mi predstavlja problem. S obzirom da sam imala prilike promijeniti više okolina shvatila sam da mi u početku, tijekom upoznavanja s ljudima, koje traje nekih 3 tjedna, druženje ne predstavlja problem, ali nakon toga kao da se počnem zatvarati. Shvaćam da je takvo moje ponašanje logično s obzirom na djetinjstvo i odnose u obitelji koji nisu baš najbolji, tj. nisu uopće sukladni za razvoj i odrastanje djeteta, ali ne želim da moja priča završi na tome, već želim naći izlaz i način da si olakšam druženja, da se jednostavno opustim a na da osjećam kočnice. Želim s ljudima koje sam nedavno upoznala stvoriti prijateljstvo koje će trajati, prijateljstvo kakvo i drugi ljudi imaju a o kojem ja sanjam.
Hvala,
Čitateljica
Prijateljstva i druženje bitan su dio našega života. Kroz sve etape življenja čovjek je usmjeren na društvo, na zajednicu. Ta potreba postaje po prvi put izraženija u adolescentskoj fazi, fazi odrastanja. Potreba za društvom proizlazi iz potrebe da budemo prihvaćeni. Tražimo priznanje drugih ljudi, tražimo da smo vrijedni i bitni. Bitno nam je mišljenje drugih ljudi, nikako ne želimo biti sami i usamljeni. U pozadini svega toga često puta je strah od odbacivanja i napuštanja.
Još ako smo odrastali u obitelji gdje se naše potrebe nisu uvažavale, gdje nismo dolazili do izražaja ili smo tijekom odrastanja (dresure) bili više puta podvrgnuti kažnjavanju nego nagrađivanju potreba za drugim ljudima nam je gotovo primarna. Sve ćemo napraviti samo da nas drugi ljudi prihvate. Čak ćemo se i promijeniti i sagraditi neku drugu sliku o sebi samo da bismo dobili tu nagradu. Učimo se pretvarati da smo ono što nismo i neprestano to vježbamo da bismo bili doista uvjerljivi u tom podilaženju. Esencijalna su nam ta mišljenja drugih ljudi čak i kada imamo osjećaj da bi drugi mogli ili da već manipuliraju nama. Zbog toga osjećaja pripadnosti adolescenti često pribjegavaju narkoticima, nikotinu, alkoholu – da bi se približili onima koji dijele takva stajališta, a samo zato da bi izgledali kako negdje pripadaju. Kod nas je posebno među mlađom generacijom popularna ta amerikanizirana tendencija odličnosti i kompetitivnosti. Konstantno je prisutna ta želja biti bolji od drugoga koja nam govori da se ne osjećamo dovoljno dobri i vrijedni ako smo ravnopravni drugima nego stalno gledamo biti bolji od najboljih.
Često smo skloni idealiziranju društava i druženja. Fasciniraju nas glavne face u društvu, energične i slobodne osobe za koje imamo dojam da su tako odvažne i samouvjerene. Želimo biti poput njih, a i bolji. Oni zbijaju šale, vrlo su rječiti, trendy, seksi, pravi šoumejkeri. S divljenjem gledamo kako im se drugi smiju, dodvoravaju, kako su uvijek dobrodošli, svagdje pozivani i kako uistinu uživaju popularnost, ugled i status u društvu. To je naša percepcija, no nerijetko su to osobe pune kompleksa i neutažive potrebe za pažnjom i obraćanjem, te u biti vrlo povodljive i ranjive s vrlo malim osjećajem za potrebe drugih.
Našu pažnju katkad zaokupe moćne "cool face" – glavni dečki iz kvarta, s igrališta ili kafića koji posjeduju često vrlo nerealno visoko vanjsko samopouzdanje okupljajući oko sebe osobe izuzetno niskog samopoštovanja koje ih slijede, glorificiraju ili ih se boje. To su potencijalni nasilnici u čijoj primarnoj obiteljskoj atmosferi i okolini u djetinjstvu nije bilo mjesta za razvijanje nježnih, iskrenih i zdravih osjećaja. Krivnju i osjećaj manje vrijednosti, sram, komplekse i mržnju prema sebi ti su ljudi najčešće potisnuli još kao djeca jer se nisu mogli nositi s njima. Naučili su se služiti maskom moći i dominacije, arogancijom i nasiljem jer su takve autoritete morali poštovati. Sada traže da se i njih radi toga poštuje. Takvi tipovi uvijek dominiraju slabijima od sebe i nikad ih nećete vidjeti u društvu "jačih" jer nikad ne riskiraju svoju ranjivost ili poraz.
Ili pak, kad promatrate društvo za stolom u nekom od kvartovskih kafića. Ne radi se o društvu, nego skupini mladića i djevojaka koji sjede za istim stolom, važno otpaljujući dim cigarete, tipkajući po mobitelu, gledajući sa strane bez bilo kakve bitne ili zdravlje međusobne interakcije. Udružimo se da bi imali osjećaj da smo u društvu, da ne bismo bili sami ili da ne bismo sjedili kod kuće, bili na nastavi, da bi izgledalo da imamo nekog važnog posla, da smo prkosni, arogantni i samosvjesni, buntovni…
Različiti su motivi za druženje. Koristoljublje, strah, usamljenost, bezvoljnost često bez pravog susreta između aktera "prijateljstva". Na raznim mjestima upoznajemo ljude. S nekim smo dobri jer se zajedno školujemo, s drugima izlazimo, treći su nam susjedi iz kvarta, neke susrećemo na različitim aktivnostima, godišnjem odmoru. Ali ne znači da će nam ti ljudi biti i prijatelji. Ovisi što tražimo. Za pravo prijateljstvo potrebna je određena količina emocionalne zrelosti i stabilnosti, otvorenost u komunikaciji i sposobnost davanja i primanja te odgovornost i poštovanje, a ponajprije samopoštovanje. Stidljivost i nesigurnost je najčešće strah od izražavanja samog sebe, svojih osjećaja, mišljenja.
Kada smo to ovako paušalno rasvijetlili, bitno se upitati što zapravo želimo? Prijateljstvo ili druženje? Ravnopravan odnos pun poštovanja i uvažavanja, spremnosti da dugoročno gradimo povjerenje i dijelimo dio života s nekim ili ljude za zabavu čija nazočnost će nam pružiti osjećaj da nismo sami, da smo rado viđeni i prihvaćeni pa možda nam to pomogne u ostvarivanju nekog od naših ciljeva (osjećaj moći, važnosti, dominacije, zatim izlasci, lakše upoznavanje partnera, mogućnost zapošljavanja i sl.) Jedna i druga varijanta su legitimne i zastupljene svugdje oko nas.
Što je potrebno za prijateljstvo?
Za pravo prijateljstvo potrebno je biti pravi prijatelj. Prijateljstvo znači pobuditi prave ljudske kvalitete u drugoj osobi i to njegovati i u sebi. Suosjećanje, iskrenost, toplina, ljubaznost, hvaljenje, poštovanje, ljubav, opraštanje, nježnost, hrabrost, poticanje, konstruktivna kritika – kritika iz srca. Prihvaćati i poštovati (verbalno i neverbalno) drugu osobu, slušati je i vrlo konkretno tražiti njeno mišljenje, postavljati joj pitanja i slušati njene želje i potrebe. No isto tako valja naći mjeru u prijateljstvu, što će reći da nećemo drugoj osobi dosađivati, nametati se ili uzurpirati njeno vrijeme i energiju. Isto tako razumjet ćemo i njegove "loše dane", mane i neugodne i ugodne zgode. Prioritetno je da se mi osjećamo dobro i vrijedno samo po sebi i prije prijateljstva i kroz cijelo druženje, te da u prijateljstva ne ulazimo jer nam očajnički netko treba ili nemamo s kim popiti kavu.
Osjećaj da nas "prijatelj" iskorištava, manipulira, da je podrugljiv ili da ima neslan smisao za humor te da mu stalno "izlete" neke informacije koje nas kompromitiraju ili da nas verbalno maltretira bilo da stalno nekoga ogovara, dramatizira, pretjeruje, sudi itd. Sve to upućuje nas na to da se zapitamo o kvaliteti takvog odnosa i o nama samima. Druženje ne bi trebalo održavati pošto-poto niti se treba smatrati nuždom ili prisilom. Pogledajmo najprije svoje vlastite ideale u životu, usmjerimo se na njih, a onda će doći i osobe s kojima ćemo moći dijeliti ta stremljenja. Mlade ljude spajaju i pokreću njihovi hobiji, glazba, interesi, način gledanja na svijet, neka opća atmosfera u odnosu. Slijedi svoj unutarnji smjerokaz, unutarnji osjećaj. Ono što je jako važno u našem život bez obzira koliko nam je godina jest naše vrijeme. Dakle, pravo pitanje je s kim ga provodimo i kakve si stvari dopuštamo ili kreiramo?
Ako si u odnosu koji ti ne jamči potpunu ugodu i ne pruža uvjete za otvaranje to je znak da to otvaranje onda treba odgoditi. Ne treba se siliti na prijateljstvo. Ono dolazi spontano, lagano i nije jednosmjerna cesta. Naša intuicija u tim trenutcima zna biti jako od pomoći. Bez obzira na tvoju osobnu obiteljsku situaciju i životnu priču treba birati kome ćeš pokloniti svoju intimu, tko je toga vrijedan i tko će te razumjeti i prihvatiti. Okreni se sebi. Nađi prijatelja u sebi. Istražuj ga, podupri, osnaži, shvati, utješi. Kad shvatiš koliko zapravo jesi snažna kočnice će se same otpustiti i ti ćeš sa smiješkom i opuštenošću dijeliti svoj svijet s ljudima koji te zaslužuju. Slobodno možeš mijenjati društva, intenzitet druženja, otkrivati, igrati se, zabavljati… Moguće je u svakom periodu života ostvarivati skroz nova prijateljstva koja će pratiti tvoj život tada, vraćati se starim prijateljima, susretati nove… To je konstantan i živ proces. S 20 godina i 7 milijardi ljudi na svijetu statistički je nemoguće ne ostvariti prijateljstvo o kojem sanjaš.
Konstruktivni život
PITAJ SANJU
Sanja Tatalović Matovina, kolumnistica portala She.hr te osnivačica i voditeljica Centra Konstruktivni život, certificirani je Theta Healing terapeut i instruktorica antistresnih programa i tehnika disanja, koja u svojim terapijama primjenjuje holistički i integralni pristup. Osim što nas svojim kolumnama približava nama samima pišući o temama koje sve od reda imaju zajednički nazivnik – naš unutarnji mir, Sanja je zaželjela pokrenuti komunikaciju i sa svojim čitateljima na našem portalu, te vas stoga pozivamo da nam na naš mail – [email protected] šaljete pitanja za Sanju (u naslov maila upišite ZA SANJU).
Pitanje neka bude vezano uz tematiku ovotjedne kolumne, a Sanja će svaki tjedan odabrati jedno od pristiglih pitanja (koja su anonimna) i odgovoriti na njega.
Sigurni smo da će vam Sanjin nevjerojatni senzibilitet pomoći u situacijama u kojima vam se čini kao da nema izgleda, zato – pišite nam!
Vaš She.hr
You must be logged in to post a comment Login