Zove mu moje kolegice, poduzetnice i kažu da ih je strah, da bi zatvorile firme. I potpuno ih razumijem. I mene je strah, ali od njega nema baš neke posebne koristi.
Strah je tu kada ne znamo kuda dalje, kada je neizvjesnost prevelika da bismo išta planirale, kada nemamo što posebno poduzeti, jer su ovo okolnosti na koje ne možemo utjecati.
Ipak, ima nešto na što možemo utjecati, a to smo prije svega mi. Sve uvijek počinje i završava s nama. Iako nisam neki pobornik pretjeranog pozitivnog razmišljanja, uvijek i svakoj situaciji, ipak mi se čini da jedino na sebe sada možemo utjecati, na ono što mislimo i osjećamo.
Iako je ova situacija s koronom teška, bilo je i gorih situacija, od 1. i 2.svjetskog rata, Domovinskog rata, napada na Blizance i drugih strašnih stvari koje su se događale. Čovjek se svaki puta nakon toga nekako ponovno sabrao i nastavio živjeti.
Nedavno sam čitala knjigu Zvuk sunčanog sata Hane Andronikove u kojem se opisuje život u koncentracijskome logoru. Glavna junakinja ni onda nije posustajala duhom iako joj ništa nije išlo u prilog. Nakon rata ljudi su na ničemu stvorili ponovno nešto. Ako mislite da su znali kako će im biti, varate se. Uz glad, siromaštvo, nedostatak sirovina za život i sveopće neimaštine ipak su isplivali i stvorili neki novi svijet.
A kakav je danas naš svijet?
Još uvijek imamo sve mobilne gadgete s kojima nismo zadovoljni jer bismo se voljeli vidjeti uživo, ali nam svi ti uređaji sliže da se možemo čuti, ali i vidjeti virtualno. Većina od nas ima krov nad glavom i većina još uvijek nije gladna. Radimo smanjenim kapacitetima i ne znamo što će biti sutra. U razdoblju nakon 2. svjetskog rata ljudi nisu imali komociju da se čuju u bilo koje vrijeme, informacije su kasnile, nije bilo Googlea niti sličnih tražilica. Sve su trebali vaše manje ispočetka, uspostaviti proizvodnju, izgraditi ceste, podići dalekovode i telefonske žice, izgraditi kuće, sve ispočetka.
Danas samo stojimo i čekamo, oni pametniji se mijenjaju jer nama druge nego se prilagoditi novim uvjetima. Na nama je hoćemo li otkriti neki novi svijet nakon ove katastrofe, posijati neko novo sjeme promjene. Budimo iskreni, sve do veljače 2020. još smo se nadali i stvarali velike planove na tragu 2019. godine i mislili smo da nema kraja i da možemo samo bolje. Ponekad je potreban reset svega, od nas samih, naših razmišljanja do reseta cijeloga svijeta. Postali smo manje ljudi, a više neka bića opsjednuta izgledom, uspjehom i svim raznim slikama koje nam nameće netko drugi. Pitanje je gdje smo tu mi?
Sada nam je izlazak iz kuće u obližnji park izlet zbog kojeg se veselimo, razgovor s dragom prijateljicom cijenimo više nego prije, a ako imate žene s kojima se možete povezati i poslovno, koje vas razumiju i daju vam podršku, onda imate već puno.
U ničemu niste same, bez obzira o čemu se radilo, osim ako ne odlučite isključiti se iz života, interakcija i kakvih takvih druženja. Ono što sada možete je prije svega posvetiti se nečemu da ne mislite katastrofično o budućnosti. Većina onoga katastrofičnog što mislimo uglavnom se ne dogodi.
Što možete sada:
- Pročitajte knjigu
- Pišite dnevnik, priče, članke..
- kuhajte ako to volite
- napravite tretmane za sebe iz kućne radinosti
- oličite stan
- pobacajte stare stvari i odjeću
- vježbajte kod kuće
- pogledajte kakvu dobru emisiju ili film
- okitite božićno drvce
- ispecite kolač
- prošetajte iako je vani hladno
- isplanirajte bez obzira na to što će se planovi mijenjati
- …odaberite ono što vas najviše veseli.
Kada sve ovo prođe, možda nećete imati vremena od zauzetosti s poslom da se bavite stvarima koje isto čine život, a koje uzimamo zdravo za gotovo. Promatrajte ovo kao jedan eksperiment koji traje još neko vrijeme, ali će proći kao i sve drugo. Ono što je važno je da ne gubite vjeru, da budete strpljive i da ne dopustite da vam dani prolaze bez ikakvog smisla. Dajte životu smisao bez obzira na okolnosti.
Autorica teksta Ivana Radić
