Postoje ljudi koji me jednostavno dovode do ludila.
To su oni koji te iscrpe jednim kratkim telefonskim razgovorom, a ne možeš ih se riješiti jer, u suštini, nisu loši – nemaju zla u sebi – ali su naporni. Iscrpljujuće naporni. Kao neki emocionalni vampiri – posišu te, uzmu ono što im treba i odu, a ti ostaneš sam, ostavljen, ošamućen i iscrpljen do kraja.
Često se predstavljaju kao dobri prijatelji i zaista vjeruju da to jesu, ali nisu svjesni svoje negativne energije koja pogubno utječe na druge. Nazovu te da te pitaju kako si, a na kraju od tog “kako si?” sve završi njihovim monologom o tome kako su oni, što ih muči i što ima novo kod njih.
Ne čuju!
Ono što ti govoriš kao da ne čuju. Slušaju – ali ne čuju. Jer ih, zapravo, ne zanima. Bitni su samo oni i njihovi problemi, koji su uvijek najveći i najteži. Njima savjet često ni ne treba – treba im samo netko tko će ih saslušati, netko komu će istresti dušu.
Iz iskustva znam – nekad te i pitaju za savjet, ti se svojski potrudiš saslušati ih, razumjeti, podržati… ali s vremenom shvatiš da te ne doživljavaju. Ne percipiraju te. I ukratko – žali Bože utrošenog vremena i energije. Takvi pojedinci, po meni, često nisu vrijedni tolikog truda jer su vrlo površni i sebični. Sami sebi su centar svijeta – najvažniji i jedini bitni.
U svom okruženju imam svega nekoliko takvih ljudi. Malo ih je, ali i to malo me ponekad baci na koljena. Ipak, nekako to “odradim”. Nekad uspješno, nekad manje uspješno – ali odradim.
Naporni!
Ponekad mi prođe kroz glavu misao da bi bilo najbolje takve ljude potpuno izbaciti iz života. A onda se u meni javi onaj glas koji kaže: nisu oni zli, samo su nesvjesno – vrlo naporni. I tako opet, ispočetka, dolazim do istog zaključka: koliko je važno voditi računa o tome koga puštamo u svoj život. Kakvih su ljudi – kakvih vrlina, kakvih mana – i čega u njima ima više.
Sama sebi nebrojeno puta ponovim koliko je važno okružiti se pozitivnim ljudima. Onima koji izvlače najbolje iz nas. Ljudima koji nas motiviraju, podržavaju i već samim svojim prisustvom pozitivno utječu na kvalitetu našeg života.
Jer – htjeli mi to priznati ili ne – ljudi koji nas okružuju, svojim mislima, prisustvom i energijom oblikuju i naš život. Diskretno, nesvjesno – ali oblikuju.
A mi ljudi, kao ljudi – svi toliko isti, a opet toliko različiti. Za nekog smo sveci, za drugog vragovi. Nekome smo učitelji, nekome mučitelji. Nema pravila.
Često se izgubimo u životnim ulogama, zaboravimo pogledati sebe, utonuti u vlastito biće i na kraju dana iskreno se zapitati…
Kakav sam danas bila prijatelj?
Jesam li bila naporna? Jesam li mogla i trebala drugačije? Jesam li nekoga povrijedila? A tko od nas radi račun na kraju dana? Vrlo malo nas. Jer živimo brzo. Intenzivno. Površno. Fokusirani često na pogrešne stvari. Ni sami sebi nismo u fokusu, a kamoli onaj pored nas.
Postali smo važni samo sebi. Ako ne i najvažniji. I svi smo ponegdje takvi – netko više, netko manje.
I dok nas netko iscrpi jednim jedinim pozivom, budimo iskreni – i mi nekoga iscrpimo isto tako. Sve ide u krug, htjeli mi to ili ne.
