"Život je nekako samljeo žene i ugurale smo se u svoje male prostore, a voljela bih da probamo graditi solidarnost žena, ali i muškaraca jer ravnopravnosti nema samo za jedne", istaknula je izvršna direktorica Ženskih studija i, prema Forbesovoj listi, jedna od najutjecajnijih feministkinja svijeta Rada Borić u intervjuu za Infopunkt.tv i She.hr povodom Međunarodnog dana žena.
Dan žena prvi put je obilježen prije sto godina, 19. ožujka 1911. Tom značajnom proljeću 1911. prethodile su godine borbe za jednakošću spolova zahvaljujući kojima je Međunarodni dan žena simbol ne samo bitke za pravo glasa za žene, već i prava na rad i profesionalno usavršavanje, ukratko borbe za ukidanjem spolne diskriminacije.
U posljednjih sto godina mnogo se toga promijenilo i žene su, čini se, svakim danom sve ravnopravnije. Sve je više emancipiranih žena, sve manje feministkinja čime se i pitanje položaja žena u društvu sve više zanemaruje. Upravo je Dan žena prilika da o svemu tome, ali i o ulozi feminizma danas, porazgovaramo s izvršnom direktoricom Ženskih studija i jednom od najutjecajnijih feministkinja svijeta Radom Borić.
Koliko danas, u 21. stoljeću, ima smisla obilježavati Dan žena?
Uvijek ima smisla budući da pamtimo neka vremena u kojima se inzistiralo na zaboravu. Naravno da nijedna žena ne bi rekla da je samo ovaj dan ženski dan. Ovaj dan je simboličan jer je pokazao da žene postoje. Ove godine je stota obljetnica Dana žena. Što se promijenilo? Prije se zahtijevalo primarno pravo glasa i bolji položaj na tržištu rada. Danas žene imaju pravo glasa, međutim, u tranzicijskim krajevima dogodio se obrat – izgubile smo neka prava u utakmici s kapitalom. Važno je podsjećati na povijest borbe oko prava glasa i boljih uvjeta rada. Važno je jednom godišnje se prisjetiti da su neke žene platile i svojim vlastitim životima ne bismo li danas imale jednaka prava kao i svi drugi radnici, obespravljeni radnici doduše, ali ipak jednaka prava.
Kako ocjenjujete položaj žena danas u Hrvatskoj?
S jedne strane žene su osvojile prostor javnoga, što je bilo nezamislivo prije 150 godina. Danas žene dominiraju u obrazovanju, prisutnije su na Sveučilištu. Međutim, postoji taj stakleni strop – kako ima više žena koje diplomiraju one se manje zapošljavaju ili slabije i sporije napreduju u karijeri. Posljedica je da živimo u patrijarhatu – zna se gdje se donose odluke i gdje je moć. Žene još uvijek nemaju moć odlučivanja i, iskreno, vjerujem da bi žene oko mnogih stvari u Hrvatskoj drugačije odlučile iako same po sebi žene ne moraju biti empatičnije i osjetljivije.
Neke se stvari stavljaju u nišu i govori se o nekim temama da su ženske pa se misli da, primjerice, vojni proračun nije ženska tema. Položaj žena u Hrvatskoj se derogirao jer postoji patrijarhalna priča da ukoliko jedan od supružnika treba dobiti otkaz onda neka to bude ona. Pravo na rad je pravo i žene, jer one ne rade iz dosade i luksuza. Žene su shvatile koliko je važna financijska neovisnost makar radile kao žene iz Kamenskog bez plaće, ali znaju koliko je važno raditi. Jer ako, primjerice, ne rade kako mogu izaći iz nasilja koje se događa u obitelji?
Je li činjenica da je na čelu Vlade žena promijenila nešto u našem društvu?
Rekla bih da su promjene vidljive u malim stvarima. Pitanje je bi li netko od muških kolega donosio bolje odluke ili bi li bio osjetljiviji prema ženskim temama. Sigurno ne bi! Sjetimo se samo onog turističkog spota – premijer ne bi primijetio da je spot seksistički. Pri tom, kada premijerka reagira iz, uvjetno rečeno ženske perspektive, doživljava dodatne stereotipe i pogrde. Mislim da je nepristojno da se nju zove Jaca, da je se imenuje pogrdnim imenom jer nikad nisam čula da se Sanadera zvalo Ivek ili neki slični dalmatinski nadimak.
Čini mi se da se nešto promijenilo – ako ništa drugo, Jadranka Kosor pozdravlja građane i građanke. Ostala je osjetljiva oko nasilja, a time se bavila i prije svoje premijerske funkcije, a to je mogla i zaboraviti. Ne branim je u ovoj teškoj situaciji kao premijerku jer bojim se da se u ovoj situaciji ne bi snašli ni neki drugi lideri, ali mislim da joj je situacija dodatno otežana zbog te percepcije da je ona ili majka ili maćeha. Dakle, nju čak i građani i građanke vide iz ove rodne uloge.
U studenom prošle godine američki časopis Forbes vas je uvrstio na listu sedam najutjecajnijih feministkinja i feminista na svijetu.
Jako je lijepo biti jedna od rijetkih osoba, a ja sam jedina iz Europe. Čast je biti na listi, ako liste nekome nešto znače. Forbes inače ima liste najmoćnijih i najbogatijih i tu su uglavnom muškarci.
Ovo je jedna alternativna lista, ali bazični efekt ne znam koji je i što to znači za Hrvatsku, osim što sam bila nešto više u medijima u studenom. Na tu bih listu dodala nekoliko kolegica iz Hrvatske, a da ne kažem još 77 žena iz svijeta. Ova lista je vodoravna i stojimo jedna do druge i jedan muškarac – Stephen Lewis.
Koliko, po vama, ima smisla danas se nazivati feministkinjom? Pitam jer je, barem kod nas, sve manje žena koje žele da ih se naziva feministkinjama i sve je više ograde prema feminizmu.
Jako je važno. Neobično je da se žene neće imenovati feministicama i feministkinjama. U mom radu sa ženama primijetila sam da svaka žena kaže nisam feministica ali – i onda iza zareza ide sve što ona radi i ona je svojim životom feministica. Pitanje je tko i kako definira feminizam. Prvo, tko je stavio omrazu u riječi feminizam? Nisu žene. Još je Zagorka feminizam definirala kao ravnopravnost između muškaraca i žena i ako ga definiramo tako koja žena neće reći da je feministkinja? I koji muškarac neće reći da je feminist ako se zalažemo da postoji ravnopravnost muškaraca i žena. Bez te ravnopravnosti nema demokracije ni u Europskoj uniji. Kad kažu da je feminizam odradio svoje zaboravljaju da su svakodnevno prijetnje – danas ekonomska kriza, sutra nešto drugo, primjerice, reproduktivna prava pa će se mlade žene čuditi jer su kao njihove bake i mame izborile to pravo. Prava nikad nisu jednom zauvijek ako ih ne čuvamo i zagovaramo. Feminizam itekako ima što raditi.
Po Vašem mišljenju, jesu li žene u Hrvatskoj, a posebno mlade žene, rodno osviještene?
Ne! Rekla sam to malo prerezolutno. Mnoge nisu. Mislim da naš školski sustav ima toliko zalihosnih premeta. Svi predmeti bi trebali biti orođeni – ne može se od osnovne škole imati stereotip u udžbenicima – pitanje koje bi zanimanje izabrao stoji u muškom rodu i sličice su s muškarcima koji rade visokoobrazovne poslove, a žene peglaju. Dok god mi nemamo rodno osjetljivo obrazovanje kako mlada žena može biti osjetljivija.
Kako ako magazini samo promiču glamurozne priče jer nijedna žena tako ne izgleda u stvarnosti. Mlade žene su preplavljene s eventima vjenčanja i vjenčanicama. Vraća se jedna vrsta tradicionalnog što je razumljivo u ovoj nesigurnosti. I onda naravno, oh, možda ne bi bilo loše imati neku vrstu sigurnosti, ali nema te sigurnosti koju ti može osigurati netko drugi. Svaka mlada žena koja misli da je san obući vjenčanicu i biti nezaposlena – boljim se kakav će biti njezin život i hoće li biti sretna sa životom.
Rekli ste da se, na neki način, vraćamo tradicionalnom, ali veliki je broj žena koje su u svojim kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima i koje su odlučile da se neće udati i imati djecu i društvo ih ne prihvaća.
Nisam sigurna da ih ne prihvaća. Danas su tridesete kao nekad dvadesete. Nije jednostavno napraviti odluku karijera ili djeca. Tu odluku treba donijeti s partnerom. Mislim da su se stvari promijenile na bolje – razlika je strahovita između 90-ih i sada. Da, repatrijarhalizacija se dogodila i retradicionalizacija, ali mislim da su mlade žene te koje su odlučile brinuti se za sebe i mislim da ih ne zanima što misli ta ista sredina. Mislim da se mlade cure dobro drže oko toga.
io njih. Dio njih sigurno živi taj patrijarhalni život koji se nudi – ako mediji nude sapunice – sve je pitanje konteksta. Teško je izboriti svoju samostalnu poziciju, ali mnoge su se izborile i mislim da mijenjaju svoju sredinu i svoje prijateljice.
Imate li, za kraj, neku poruku za sve žene, ali i muškarce povodom Dana žena?
Mislim da je jako važno da je za žene svaki dan kvalitetan i kreativan i da nije samo važno da žene rade već da rade kreativno i ne samo da budu plaćene, već dostojanstveno plaćene. Znači, da kao i muškarci imaju dostojanstvo rada i života. Za žene je važna riječ solidarnost – tako je bilo i prije 100 godina. Nisam sigurna hoće li ovog 8. marta u podne biti na Trgu bana Josipa Jelačića puno žena. Nekako nas je život samljeo i ugurale smo se u svoje male prostor, ali voljela bih da probamo graditi solidarnost žena, ali i muškaraca jer nema ravnopravnosti spolova samo za jedne.
Dan žena prvi put je obilježen prije sto godina, 19. ožujka 1911. Tom značajnom proljeću 1911. prethodile su godine borbe za jednakošću spolova zahvaljujući kojima je Međunarodni dan žena simbol ne samo bitke za pravo glasa za žene, već i prava na rad i profesionalno usavršavanje, ukratko borbe za ukidanjem spolne diskriminacije.
U posljednjih sto godina mnogo se toga promijenilo i žene su, čini se, svakim danom sve ravnopravnije. Sve je više emancipiranih žena, sve manje feministkinja čime se i pitanje položaja žena u društvu sve više zanemaruje. Upravo je Dan žena prilika da o svemu tome, ali i o ulozi feminizma danas, porazgovaramo s izvršnom direktoricom Ženskih studija i jednom od najutjecajnijih feministkinja svijeta Radom Borić.
Koliko danas, u 21. stoljeću, ima smisla obilježavati Dan žena?
Uvijek ima smisla budući da pamtimo neka vremena u kojima se inzistiralo na zaboravu. Naravno da nijedna žena ne bi rekla da je samo ovaj dan ženski dan. Ovaj dan je simboličan jer je pokazao da žene postoje. Ove godine je stota obljetnica Dana žena. Što se promijenilo? Prije se zahtijevalo primarno pravo glasa i bolji položaj na tržištu rada. Danas žene imaju pravo glasa, međutim, u tranzicijskim krajevima dogodio se obrat – izgubile smo neka prava u utakmici s kapitalom. Važno je podsjećati na povijest borbe oko prava glasa i boljih uvjeta rada. Važno je jednom godišnje se prisjetiti da su neke žene platile i svojim vlastitim životima ne bismo li danas imale jednaka prava kao i svi drugi radnici, obespravljeni radnici doduše, ali ipak jednaka prava.
Kako ocjenjujete položaj žena danas u Hrvatskoj?
S jedne strane žene su osvojile prostor javnoga, što je bilo nezamislivo prije 150 godina. Danas žene dominiraju u obrazovanju, prisutnije su na Sveučilištu. Međutim, postoji taj stakleni strop – kako ima više žena koje diplomiraju one se manje zapošljavaju ili slabije i sporije napreduju u karijeri. Posljedica je da živimo u patrijarhatu – zna se gdje se donose odluke i gdje je moć. Žene još uvijek nemaju moć odlučivanja i, iskreno, vjerujem da bi žene oko mnogih stvari u Hrvatskoj drugačije odlučile iako same po sebi žene ne moraju biti empatičnije i osjetljivije.
Neke se stvari stavljaju u nišu i govori se o nekim temama da su ženske pa se misli da, primjerice, vojni proračun nije ženska tema. Položaj žena u Hrvatskoj se derogirao jer postoji patrijarhalna priča da ukoliko jedan od supružnika treba dobiti otkaz onda neka to bude ona. Pravo na rad je pravo i žene, jer one ne rade iz dosade i luksuza. Žene su shvatile koliko je važna financijska neovisnost makar radile kao žene iz Kamenskog bez plaće, ali znaju koliko je važno raditi. Jer ako, primjerice, ne rade kako mogu izaći iz nasilja koje se događa u obitelji?
Je li činjenica da je na čelu Vlade žena promijenila nešto u našem društvu?
Rekla bih da su promjene vidljive u malim stvarima. Pitanje je bi li netko od muških kolega donosio bolje odluke ili bi li bio osjetljiviji prema ženskim temama. Sigurno ne bi! Sjetimo se samo onog turističkog spota – premijer ne bi primijetio da je spot seksistički. Pri tom, kada premijerka reagira iz, uvjetno rečeno ženske perspektive, doživljava dodatne stereotipe i pogrde. Mislim da je nepristojno da se nju zove Jaca, da je se imenuje pogrdnim imenom jer nikad nisam čula da se Sanadera zvalo Ivek ili neki slični dalmatinski nadimak.
Čini mi se da se nešto promijenilo – ako ništa drugo, Jadranka Kosor pozdravlja građane i građanke. Ostala je osjetljiva oko nasilja, a time se bavila i prije svoje premijerske funkcije, a to je mogla i zaboraviti. Ne branim je u ovoj teškoj situaciji kao premijerku jer bojim se da se u ovoj situaciji ne bi snašli ni neki drugi lideri, ali mislim da joj je situacija dodatno otežana zbog te percepcije da je ona ili majka ili maćeha. Dakle, nju čak i građani i građanke vide iz ove rodne uloge.
U studenom prošle godine američki časopis Forbes vas je uvrstio na listu sedam najutjecajnijih feministkinja i feminista na svijetu.
Jako je lijepo biti jedna od rijetkih osoba, a ja sam jedina iz Europe. Čast je biti na listi, ako liste nekome nešto znače. Forbes inače ima liste najmoćnijih i najbogatijih i tu su uglavnom muškarci.
Ovo je jedna alternativna lista, ali bazični efekt ne znam koji je i što to znači za Hrvatsku, osim što sam bila nešto više u medijima u studenom. Na tu bih listu dodala nekoliko kolegica iz Hrvatske, a da ne kažem još 77 žena iz svijeta. Ova lista je vodoravna i stojimo jedna do druge i jedan muškarac – Stephen Lewis.
Koliko, po vama, ima smisla danas se nazivati feministkinjom? Pitam jer je, barem kod nas, sve manje žena koje žele da ih se naziva feministkinjama i sve je više ograde prema feminizmu.
Jako je važno. Neobično je da se žene neće imenovati feministicama i feministkinjama. U mom radu sa ženama primijetila sam da svaka žena kaže nisam feministica ali – i onda iza zareza ide sve što ona radi i ona je svojim životom feministica. Pitanje je tko i kako definira feminizam. Prvo, tko je stavio omrazu u riječi feminizam? Nisu žene. Još je Zagorka feminizam definirala kao ravnopravnost između muškaraca i žena i ako ga definiramo tako koja žena neće reći da je feministkinja? I koji muškarac neće reći da je feminist ako se zalažemo da postoji ravnopravnost muškaraca i žena. Bez te ravnopravnosti nema demokracije ni u Europskoj uniji. Kad kažu da je feminizam odradio svoje zaboravljaju da su svakodnevno prijetnje – danas ekonomska kriza, sutra nešto drugo, primjerice, reproduktivna prava pa će se mlade žene čuditi jer su kao njihove bake i mame izborile to pravo. Prava nikad nisu jednom zauvijek ako ih ne čuvamo i zagovaramo. Feminizam itekako ima što raditi.
Po Vašem mišljenju, jesu li žene u Hrvatskoj, a posebno mlade žene, rodno osviještene?
Ne! Rekla sam to malo prerezolutno. Mnoge nisu. Mislim da naš školski sustav ima toliko zalihosnih premeta. Svi predmeti bi trebali biti orođeni – ne može se od osnovne škole imati stereotip u udžbenicima – pitanje koje bi zanimanje izabrao stoji u muškom rodu i sličice su s muškarcima koji rade visokoobrazovne poslove, a žene peglaju. Dok god mi nemamo rodno osjetljivo obrazovanje kako mlada žena može biti osjetljivija.
Kako ako magazini samo promiču glamurozne priče jer nijedna žena tako ne izgleda u stvarnosti. Mlade žene su preplavljene s eventima vjenčanja i vjenčanicama. Vraća se jedna vrsta tradicionalnog što je razumljivo u ovoj nesigurnosti. I onda naravno, oh, možda ne bi bilo loše imati neku vrstu sigurnosti, ali nema te sigurnosti koju ti može osigurati netko drugi. Svaka mlada žena koja misli da je san obući vjenčanicu i biti nezaposlena – boljim se kakav će biti njezin život i hoće li biti sretna sa životom.
Rekli ste da se, na neki način, vraćamo tradicionalnom, ali veliki je broj žena koje su u svojim kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima i koje su odlučile da se neće udati i imati djecu i društvo ih ne prihvaća.
Nisam sigurna da ih ne prihvaća. Danas su tridesete kao nekad dvadesete. Nije jednostavno napraviti odluku karijera ili djeca. Tu odluku treba donijeti s partnerom. Mislim da su se stvari promijenile na bolje – razlika je strahovita između 90-ih i sada. Da, repatrijarhalizacija se dogodila i retradicionalizacija, ali mislim da su mlade žene te koje su odlučile brinuti se za sebe i mislim da ih ne zanima što misli ta ista sredina. Mislim da se mlade cure dobro drže oko toga.
io njih. Dio njih sigurno živi taj patrijarhalni život koji se nudi – ako mediji nude sapunice – sve je pitanje konteksta. Teško je izboriti svoju samostalnu poziciju, ali mnoge su se izborile i mislim da mijenjaju svoju sredinu i svoje prijateljice.
Imate li, za kraj, neku poruku za sve žene, ali i muškarce povodom Dana žena?
Mislim da je jako važno da je za žene svaki dan kvalitetan i kreativan i da nije samo važno da žene rade već da rade kreativno i ne samo da budu plaćene, već dostojanstveno plaćene. Znači, da kao i muškarci imaju dostojanstvo rada i života. Za žene je važna riječ solidarnost – tako je bilo i prije 100 godina. Nisam sigurna hoće li ovog 8. marta u podne biti na Trgu bana Josipa Jelačića puno žena. Nekako nas je život samljeo i ugurale smo se u svoje male prostor, ali voljela bih da probamo graditi solidarnost žena, ali i muškaraca jer nema ravnopravnosti spolova samo za jedne.
You must be logged in to post a comment Login