Draga Sanja,
Imam 57 godina dva odrasla sina, suprug je umro kad sam imala 39 godina i jako teško mi pada što moji dečki nemaju vremena i želje javiti mi se. Radim na sebi, mislim da se dobro s tim nosim ali budući da moja obitelj tradicionalistički promatra ženu koja ostane sama, jako mi je naporno stalno pojašnjavati i braniti se. Ja silno želim mir i imam ga (unutarnji) ali budući sam u blizini starih roditelja, vječno sam za nešto kriva i to mi je postalo neizdrživo.
Hvala,
Čitateljica
Iako živimo u naoko slobodnom društvu i pišemo godinu 2011. stvarnost ljudi oko nas je za veliku većinu ponešto drugačija. Premda živimo u najsigurnijim uvjetima ikad gdje su opasnosti statistički i objektivno male, dominantna kultura straha i krivnje regrutirana moralom, običajima, religijama, ekonomskim i društvenim parametrima demantira naš osjećaj sigurnosti i mira. Osjećaj nesigurnosti, bezvoljnosti, inercije, krivnje, depresije, inhibicije, problemi s fobijama postaju ozbiljan i baš kako ste naveli neizdrživ problem mnogima.
Strah i krivnja su tu da nas kontroliraju i podijele. Diferenciraju, klasificiraju, nauče pameti, upozore, ograniče, usustave. Roditelji i odgajatelji uglavnom su stručnjaci u igrama utjeravanja krivnje i straha kako bi nas odgojili ili "izveli na pravi put" , tj. nametnuli nam norme koje su i njima istim putem nametane. Tako imamo gotovo uvijek među generacijama taj generacijski jaz – osudu mlađih za razmišljanje, ponašanje, postupke, stil života, izbore i ophođenje zaboravljajući kako su se i oni na isti način činili više ili manje "krivima", "buntovnima", "neukrotivima" svojim precima koji su ih po sličnim metodama primoravali na pokornost.
Ah, krivnja naša svagdašnja! Kako se odnosimo prema našim roditeljima? Jesmo li ih nazvali, posjetili? Nismo?! Nismo ispunili ono što su oni očekivali od nas, a "tako su nam puno dali"?Krivi smo što smo iznevjerili, razočarali? Krivi smo što svojoj djeci nismo omogućili sve što smo htjeli ili što su oni željeli? Što ih nismo ili ne odgajamo drugačije. Previše radimo pa smo krivi zato što smo malo sa svojim bližnjima? Sve su to drevni, naučeni mehanizmi (samo)represije.
Krivnja se uvijek referira na nešto što se dogodilo u prošlosti (u koju baš i ne možemo puno intervenirati) i na taj način um zarobljava za prošlost, a stalno podsjećanje na tu prošlost daje reperkusije u vidu žaljenja, grižnje savjesti, zamjeranja, ogorčenosti, tuge, kajanja i slično čini ih konstantno aktivnima u sadašnjosti.
Takvi osjećaji silno kontaminiraju naš cjelokupni sustav, stavljajući organizam u konstantno stanje stresa gdje endokrini sustav počinje vrlo bitno utjecati na našu cijelu fiziologiju. Iz takvog vrtloga negativnih emocija i stanja čovjek se vrlo teško može iščupati, dapače može se vrlo lako fizički razboljeti. Ima osjećaj da se nalazi u začaranom krugu.
Uz krivnju vrlo često u paketu ide i osjećaj žaljenja, osjećaj kako smo pogriješili, kako smo loši i bezosjećajni, nezahvalni, osjećaji manje vrijednosti što vrlo često u kasnijim stanjima implicira povlačenje u sebe, silnu nesigurnost u vlastite postupke i odnose, gubitak samopouzdanja, samopoštovanja kao i probleme u komunikaciji i odnosima s okolinom.
Tu se stvar dodatno zakomplicira jer roditeljska krivnja je opravdana moralno i materijalno. Oni koji nas najviše vole, najbolje nam žele, hrane nas i oblače tjeraju nas da moramo postići nešto u svom životu, da budemo Netko, Nešto. Biti uspješan kako su njih učili i kako nas okolina uči je uglavnom biti osoba s novcem ili statusom (ona koja je moćna i kontrolira druge).
Trka za statusom i novcem na koju nas se priprema od kad udahnemo, (a pripremaju nas uglavnom naši najdraži u sprezi s edukacijskim sustavom, medijima,…) čini nas potpuno neslobodnima jer nam uvaljuje tuđe programe, stremljenja, tuđe iluzije i usmjerava čitavu našu stvarnost, sva naša stremljenja na tu iluziju – "uspjeh" vežući u podsvijesti taj pojam na primordijalni osjećaj sigurnosti. Ako ne uspijem neću preživjeti, neću zadovoljiti, neće me voljeti što vrlo instinktivno i konkretno ljude stavlja u situaciju da bezglavo, mahnito trče za uspjehom, gaze preko leševa, razbolijevaju se, pate – sve to da bi došli do cilja.
Dominantan strah za najveći broj takvih ljudi je strah od budućnosti. Hoću li preživjeti, dočekati mirovinu, što će sa mnom biti sutra? Pogledajte život ljudi oko vas – ispražnjene glave, nesigurni, nesretni pojedinci bez kontakta sa sobom, nafilani programima i potrebom da se bude priznat, lojalni, iluzornim simbolima uspjeha. Takvim ljudima izuzetno je teško pronaći sigurnost u samima sebi već je neprestano traže iz vana te što uključuje konstatno grebanje, dokazivanje prema pravilima sustava izvana.
Je li to uistinu uspjeh? Je li to što su naši roditelji htjeli od nas? Zamislite da čak to i imate. Sad vas opet kritiziraju i krive što previše radite i opet nemate vremena za njih, što ste uvijek premalo plaćeni i što vas drugi izrabljuju (jer se ne znamo zauzeti za sebe), što se nismo već udali/oženili, jer je kćer od kume Barice već izrodila treće dijete, a vi ni prvo, što ste trebali ovo, a ne ono – rekoše oni između dvije sapunice, pristavljanja ručka, odlaska doktoru, razgovorom s prijateljicom o bolestima, premalim mirovinama i crkvi.
Naravno da ovo izgleda u očima mnogih jako grubo i nezahvalno jer roditelji/religija imaju pravo na roditeljsku/religijsku diktaturu. No i djeca mogu itekako manipulirati i nametati nam osjećaj krivnje. To je stara psihološka igra sa starim pravilima. Ako shvatite pravila igre i vidite kako sve to funkcionira imate šanse biti izvan toga. Ako to ne vidite ili ne možete prihvatiti, obitelj će vas progoniti i biti vam uteg oko vrata čitavog života, a također taj monstrum ćete postati i vi svojoj djeci.
Povežite se sa sobom, sa svojim srcem i slijedite ga bez bilo kakvih šablona izvana. Ukoliko druga osoba nije sposobna poštovati vaše pravo na slobodu ili vaša uvjerenja, onda je to njen problem. Roditelji bi trebali biti u ulozi mentora, ponuditi nam podršku, ljubav, vodstvo, utjehu bez represije, nametanja, krivnji, ucjena.
Za osobni mir bitno je da ne reagiramo i previše k srcu ne uzimamo riječi koje su nam upućene. To je kao da slušate radio. Promatrajte u tom stanju vaše misli i osjećaje i budite izvan toga. Vi niste vaše reakcije, ni vaše misli. Da biste izbjegli frustraciju i depresiju – radite i činite nešto novo. Zadovoljstvo dolazi iz ovladavanja nečime ili usavršavanja nečega što volite. Vi ste beskrajna mogućnost kojoj je red da više izađe iz vlastitih žalopojki i cjeloživotnog drijemeža i okusi slast autentičnog konstruktivnog života.
Konstruktivni život
PITAJ SANJU
Sanja Tatalović Matovina, kolumnistica portala She.hr te osnivačica i voditeljica Centra Konstruktivni život, certificirani je Theta Healing terapeut i instruktorica antistresnih programa i tehnika disanja, koja u svojim terapijama primjenjuje holistički i integralni pristup.
Osim što nas svojim kolumnama približava nama samima pišući o temama koje sve od reda imaju zajednički nazivnik – naš unutarnji mir, Sanja je zaželjela pokrenuti komunikaciju i sa svojim čitateljima na našem portalu, te vas stoga pozivamo da nam na naš mail – [email protected] šaljete pitanja za Sanju (u naslov maila upišite ZA SANJU).
Pitanje neka bude vezano uz tematiku ovotjedne kolumne, a Sanja će svaki tjedan odabrati jedno od pristiglih pitanja (koja su anonimna) i odgovoriti na njega. Sigurni smo da će vam Sanjin nevjerojatni senzibilitet pomoći u situacijama u kojima vam se čini kao da nema izgleda, zato – pišite nam!
Vaš She.hr
Imam 57 godina dva odrasla sina, suprug je umro kad sam imala 39 godina i jako teško mi pada što moji dečki nemaju vremena i želje javiti mi se. Radim na sebi, mislim da se dobro s tim nosim ali budući da moja obitelj tradicionalistički promatra ženu koja ostane sama, jako mi je naporno stalno pojašnjavati i braniti se. Ja silno želim mir i imam ga (unutarnji) ali budući sam u blizini starih roditelja, vječno sam za nešto kriva i to mi je postalo neizdrživo.
Hvala,
Čitateljica
Iako živimo u naoko slobodnom društvu i pišemo godinu 2011. stvarnost ljudi oko nas je za veliku većinu ponešto drugačija. Premda živimo u najsigurnijim uvjetima ikad gdje su opasnosti statistički i objektivno male, dominantna kultura straha i krivnje regrutirana moralom, običajima, religijama, ekonomskim i društvenim parametrima demantira naš osjećaj sigurnosti i mira. Osjećaj nesigurnosti, bezvoljnosti, inercije, krivnje, depresije, inhibicije, problemi s fobijama postaju ozbiljan i baš kako ste naveli neizdrživ problem mnogima.
Strah i krivnja su tu da nas kontroliraju i podijele. Diferenciraju, klasificiraju, nauče pameti, upozore, ograniče, usustave. Roditelji i odgajatelji uglavnom su stručnjaci u igrama utjeravanja krivnje i straha kako bi nas odgojili ili "izveli na pravi put" , tj. nametnuli nam norme koje su i njima istim putem nametane. Tako imamo gotovo uvijek među generacijama taj generacijski jaz – osudu mlađih za razmišljanje, ponašanje, postupke, stil života, izbore i ophođenje zaboravljajući kako su se i oni na isti način činili više ili manje "krivima", "buntovnima", "neukrotivima" svojim precima koji su ih po sličnim metodama primoravali na pokornost.
Ah, krivnja naša svagdašnja! Kako se odnosimo prema našim roditeljima? Jesmo li ih nazvali, posjetili? Nismo?! Nismo ispunili ono što su oni očekivali od nas, a "tako su nam puno dali"?Krivi smo što smo iznevjerili, razočarali? Krivi smo što svojoj djeci nismo omogućili sve što smo htjeli ili što su oni željeli? Što ih nismo ili ne odgajamo drugačije. Previše radimo pa smo krivi zato što smo malo sa svojim bližnjima? Sve su to drevni, naučeni mehanizmi (samo)represije.
Krivnja se uvijek referira na nešto što se dogodilo u prošlosti (u koju baš i ne možemo puno intervenirati) i na taj način um zarobljava za prošlost, a stalno podsjećanje na tu prošlost daje reperkusije u vidu žaljenja, grižnje savjesti, zamjeranja, ogorčenosti, tuge, kajanja i slično čini ih konstantno aktivnima u sadašnjosti.
Takvi osjećaji silno kontaminiraju naš cjelokupni sustav, stavljajući organizam u konstantno stanje stresa gdje endokrini sustav počinje vrlo bitno utjecati na našu cijelu fiziologiju. Iz takvog vrtloga negativnih emocija i stanja čovjek se vrlo teško može iščupati, dapače može se vrlo lako fizički razboljeti. Ima osjećaj da se nalazi u začaranom krugu.
Uz krivnju vrlo često u paketu ide i osjećaj žaljenja, osjećaj kako smo pogriješili, kako smo loši i bezosjećajni, nezahvalni, osjećaji manje vrijednosti što vrlo često u kasnijim stanjima implicira povlačenje u sebe, silnu nesigurnost u vlastite postupke i odnose, gubitak samopouzdanja, samopoštovanja kao i probleme u komunikaciji i odnosima s okolinom.
Tu se stvar dodatno zakomplicira jer roditeljska krivnja je opravdana moralno i materijalno. Oni koji nas najviše vole, najbolje nam žele, hrane nas i oblače tjeraju nas da moramo postići nešto u svom životu, da budemo Netko, Nešto. Biti uspješan kako su njih učili i kako nas okolina uči je uglavnom biti osoba s novcem ili statusom (ona koja je moćna i kontrolira druge).
Trka za statusom i novcem na koju nas se priprema od kad udahnemo, (a pripremaju nas uglavnom naši najdraži u sprezi s edukacijskim sustavom, medijima,…) čini nas potpuno neslobodnima jer nam uvaljuje tuđe programe, stremljenja, tuđe iluzije i usmjerava čitavu našu stvarnost, sva naša stremljenja na tu iluziju – "uspjeh" vežući u podsvijesti taj pojam na primordijalni osjećaj sigurnosti. Ako ne uspijem neću preživjeti, neću zadovoljiti, neće me voljeti što vrlo instinktivno i konkretno ljude stavlja u situaciju da bezglavo, mahnito trče za uspjehom, gaze preko leševa, razbolijevaju se, pate – sve to da bi došli do cilja.
Dominantan strah za najveći broj takvih ljudi je strah od budućnosti. Hoću li preživjeti, dočekati mirovinu, što će sa mnom biti sutra? Pogledajte život ljudi oko vas – ispražnjene glave, nesigurni, nesretni pojedinci bez kontakta sa sobom, nafilani programima i potrebom da se bude priznat, lojalni, iluzornim simbolima uspjeha. Takvim ljudima izuzetno je teško pronaći sigurnost u samima sebi već je neprestano traže iz vana te što uključuje konstatno grebanje, dokazivanje prema pravilima sustava izvana.
Je li to uistinu uspjeh? Je li to što su naši roditelji htjeli od nas? Zamislite da čak to i imate. Sad vas opet kritiziraju i krive što previše radite i opet nemate vremena za njih, što ste uvijek premalo plaćeni i što vas drugi izrabljuju (jer se ne znamo zauzeti za sebe), što se nismo već udali/oženili, jer je kćer od kume Barice već izrodila treće dijete, a vi ni prvo, što ste trebali ovo, a ne ono – rekoše oni između dvije sapunice, pristavljanja ručka, odlaska doktoru, razgovorom s prijateljicom o bolestima, premalim mirovinama i crkvi.
Naravno da ovo izgleda u očima mnogih jako grubo i nezahvalno jer roditelji/religija imaju pravo na roditeljsku/religijsku diktaturu. No i djeca mogu itekako manipulirati i nametati nam osjećaj krivnje. To je stara psihološka igra sa starim pravilima. Ako shvatite pravila igre i vidite kako sve to funkcionira imate šanse biti izvan toga. Ako to ne vidite ili ne možete prihvatiti, obitelj će vas progoniti i biti vam uteg oko vrata čitavog života, a također taj monstrum ćete postati i vi svojoj djeci.
Povežite se sa sobom, sa svojim srcem i slijedite ga bez bilo kakvih šablona izvana. Ukoliko druga osoba nije sposobna poštovati vaše pravo na slobodu ili vaša uvjerenja, onda je to njen problem. Roditelji bi trebali biti u ulozi mentora, ponuditi nam podršku, ljubav, vodstvo, utjehu bez represije, nametanja, krivnji, ucjena.
Za osobni mir bitno je da ne reagiramo i previše k srcu ne uzimamo riječi koje su nam upućene. To je kao da slušate radio. Promatrajte u tom stanju vaše misli i osjećaje i budite izvan toga. Vi niste vaše reakcije, ni vaše misli. Da biste izbjegli frustraciju i depresiju – radite i činite nešto novo. Zadovoljstvo dolazi iz ovladavanja nečime ili usavršavanja nečega što volite. Vi ste beskrajna mogućnost kojoj je red da više izađe iz vlastitih žalopojki i cjeloživotnog drijemeža i okusi slast autentičnog konstruktivnog života.
Konstruktivni život
PITAJ SANJU
Sanja Tatalović Matovina, kolumnistica portala She.hr te osnivačica i voditeljica Centra Konstruktivni život, certificirani je Theta Healing terapeut i instruktorica antistresnih programa i tehnika disanja, koja u svojim terapijama primjenjuje holistički i integralni pristup. Osim što nas svojim kolumnama približava nama samima pišući o temama koje sve od reda imaju zajednički nazivnik – naš unutarnji mir, Sanja je zaželjela pokrenuti komunikaciju i sa svojim čitateljima na našem portalu, te vas stoga pozivamo da nam na naš mail – [email protected] šaljete pitanja za Sanju (u naslov maila upišite ZA SANJU).
Pitanje neka bude vezano uz tematiku ovotjedne kolumne, a Sanja će svaki tjedan odabrati jedno od pristiglih pitanja (koja su anonimna) i odgovoriti na njega. Sigurni smo da će vam Sanjin nevjerojatni senzibilitet pomoći u situacijama u kojima vam se čini kao da nema izgleda, zato – pišite nam!
Vaš She.hr
You must be logged in to post a comment Login