Moja dijeta ne može profunkcionirat ni da hoće. Navodno taj eliksir čini čuda i zato je rasprodan. Tako je to kad ja nešto hoću. Trčim, skačem, ali moji kilogrami su se zaljepili za mene i ne puštaju me. Mora da im je tu na meni lijepo. A kad se idem izvagati doživim još veći šok, jer u poundsima sam teška preko stotinu i nešto, odnosno troznamenkasti broj! Živjele europske mjerne jedinice!
Ovdje je shoping poseban doživljaj. Svi su taaako ljubazni da vam to nekad može ići na živce. Kad ulazite u bilo koju trgovinu prodavačica vas pozdravi s uvijek istim pozdravom “Hello, how are you?” i zaslijepi vas svojim big big smileom i pravilnim izbjeljenim zubima. Prodavači skakuću oko vas: kud vi okom, oni skokom. Možete im sjediti na glavi, oni će vam se i dalje smješkati. Za razliku od teta prodavačica u Hrvatskoj koje polude što ih prekidate usred privatnog razgovora jer: "Sve vam je izloženo pa si pogledajte!"
Nitko ne plaća novcem
Nedavno sam bila u trgovini s frendicom Mayom gdje smo samo nešto htjele pogledati. Prodavač se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da baš ništa nećemo kupiti. Išao je za nama i objašnjavao nam kako je tu sada sve jeftino. Napravila sam mu tužno-milo lice i rekla kako je trenutno kriza i da nemam novaca. On me u čudu pogledao i pobjedonosno rekao: "Ne trebaš novce, možeš platiti kreditnom karticom s počekom do siječnja 2011.godine!" I što sad više da vam kažem? To vam je Amerika.
Sad vam je jasnije zašto je USA u financijskoj krizi, a s njom i ostatak naše planete. Svaka američka obitelj u prosjeku bankama duguje 15.000 američkih odlara. Ovdje nitko ne plaća novcem, samo kreditnim karticama. Ako u dućanu predate novčanicu od 100 dolara u gotovini, provjerit će joj serijski broj i vodeni žig. Američka vlada i banke su ih uvjerili da se dolari lako falsificiraju pa je najsigurnije da se plaća karticama. Ne zvuči li vam to malo na marketinški trik?! I onda sve što vam treba i sve ono što vam ne treba kupujete na kartice.
Ja nemam kreditnu karticu, niti je želim imati. Puno je lakše raspolagati s novcem što imam, nego s onim što mislim da ću imati u budućnosti. A još kako mi žene kupujemo uglavnom gluposti, lakše je odustati ako nemate cijeli iznos u kešu pri ruci. Ako ste nešto vidjeli pa vam baš ne izlazi iz glave danima, onda se vratite po to i molite Boga da se prodalo.
Da su nam takvi taksisti u Zagrebu…
U Washingtonu jedino cigarete i taxi plaćate gotovinom. Taxi je toliko povoljan da vam stvarno kartica ne treba. U usporedbi sa zagrebačkim taksijima, …ma neusporedivo je.
Ovdje je start 3 dolara, a milja je 0.25 dolara pa sad računajte. Taksist je po nekom nepisanom pravilu uglavnom Indijac ili Arap koji slabo govori engleski pa vas ne može ni zamarat nekim pričama; razumije samo nazive ulica i ključne lokacije u gradu. Ono što zaista obožavam, a većinom svaka metropola ima (osim Zagreba) jest kad vam taksi stane čim mu mahnete na cesti. Onako kao što Carry maše na pločnicima "Sex and the Cityja". Kad bismo to nekako mogli objasniti našim zagrebačkim dečkima u taxi službi…
Ovdje je shoping poseban doživljaj. Svi su taaako ljubazni da vam to nekad može ići na živce. Kad ulazite u bilo koju trgovinu prodavačica vas pozdravi s uvijek istim pozdravom “Hello, how are you?” i zaslijepi vas svojim big big smileom i pravilnim izbjeljenim zubima. Prodavači skakuću oko vas: kud vi okom, oni skokom. Možete im sjediti na glavi, oni će vam se i dalje smješkati. Za razliku od teta prodavačica u Hrvatskoj koje polude što ih prekidate usred privatnog razgovora jer: "Sve vam je izloženo pa si pogledajte!"
Nitko ne plaća novcem
Nedavno sam bila u trgovini s frendicom Mayom gdje smo samo nešto htjele pogledati. Prodavač se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da baš ništa nećemo kupiti. Išao je za nama i objašnjavao nam kako je tu sada sve jeftino. Napravila sam mu tužno-milo lice i rekla kako je trenutno kriza i da nemam novaca. On me u čudu pogledao i pobjedonosno rekao: "Ne trebaš novce, možeš platiti kreditnom karticom s počekom do siječnja 2011.godine!" I što sad više da vam kažem? To vam je Amerika.
Sad vam je jasnije zašto je USA u financijskoj krizi, a s njom i ostatak naše planete. Svaka američka obitelj u prosjeku bankama duguje 15.000 američkih odlara. Ovdje nitko ne plaća novcem, samo kreditnim karticama. Ako u dućanu predate novčanicu od 100 dolara u gotovini, provjerit će joj serijski broj i vodeni žig. Američka vlada i banke su ih uvjerili da se dolari lako falsificiraju pa je najsigurnije da se plaća karticama. Ne zvuči li vam to malo na marketinški trik?! I onda sve što vam treba i sve ono što vam ne treba kupujete na kartice.
Ja nemam kreditnu karticu, niti je želim imati. Puno je lakše raspolagati s novcem što imam, nego s onim što mislim da ću imati u budućnosti. A još kako mi žene kupujemo uglavnom gluposti, lakše je odustati ako nemate cijeli iznos u kešu pri ruci. Ako ste nešto vidjeli pa vam baš ne izlazi iz glave danima, onda se vratite po to i molite Boga da se prodalo. Da su nam takvi taksisti u Zagrebu…
U Washingtonu jedino cigarete i taxi plaćate gotovinom. Taxi je toliko povoljan da vam stvarno kartica ne treba. U usporedbi sa zagrebačkim taksijima, …ma neusporedivo je.
Ovdje je start 3 dolara, a milja je 0.25 dolara pa sad računajte. Taksist je po nekom nepisanom pravilu uglavnom Indijac ili Arap koji slabo govori engleski pa vas ne može ni zamarat nekim pričama; razumije samo nazive ulica i ključne lokacije u gradu. Ono što zaista obožavam, a većinom svaka metropola ima (osim Zagreba) jest kad vam taksi stane čim mu mahnete na cesti. Onako kao što Carry maše na pločnicima "Sex and the Cityja". Kad bismo to nekako mogli objasniti našim zagrebačkim dečkima u taxi službi…
You must be logged in to post a comment Login