Gledam ih gotovo svaki dan. Gledam ih i čudim se, iako ne znam čemu se više čudim, jer i ja sam jednom bila samo jedna sasvim obična, mala žena koja je na trenutak sasvim nesvjesno ipak odustala od sebe. Doduše, nije to baš bio trenutak, bile su to godine. Da, godine su mi trebale da se probudim i da shvatim što sebi radim.
Ima nas, sve smo mi, nekad svjesno ili nesvjesno, odustale od sebe.
Neke su se probudile iz te životne, noćne more i vratile se k sebi, a neke su svjesno ili nesvjesno ostale same, izgubljene i jadne u loše izabranoj ulozi koja se zove – odustati od sebe.
Ima od toga koja godina, sjećam se onako nekako kao kroz maglu, kako je to bilo strašno odustati od sebe. Sada znam da je to bio jedan strašan period, ali tada, kada sam furala taj životni film i kad sam vjerodostojno i posvećeno zaigrala u toj roli, tada nisam znala da je to grozno. Tada sam mislila da to upravo tako mora biti. Samo tako, bolno, iscrpljujuće, prazno i nikako drugačije, jer, uvjerili su me jednom davno, da je to takav život, jer tako se živi. U životu se moraš namučiti, jer u životu moraš trpjeti, jer u životu moraš patiti, jer u životu je jedino ispravno po tisuću puta izgubiti sebe zbog nekog, zbog nečeg – zbog partnera, zbog djece, zbog posla, zbog bilo čega….
Također, naučili su me jednom davno, da su u životu prvo najvažniji svi ostali. Naučili su me da je u životu prvo i najvažnije sve ostalo, pa onda ti i one mrvice koje ti ostanu nakon svega, koje ti ostanu nakon svih.
Iskreno, dugo mi je trebalo da shvatim da to ništa ne mora biti tako i dugo sam ja na dnevnoj bazi preskakala iz jedne vješto uigrane uloge u drugu, bez problema. Hop – hop, savršena majka, hop – odlična supruga puna ljubavi i podrške… Hajdemo dalje, hop – psiholog prema potrebi, hop – kuharica, spremačica, domaćica, čistačica, hop – majstor, hop u ulogu prijatelja… Nisam ja jedina, sve smo negdje takve… Ali jebote, iscrpi čovjeka to skakanje, te uloge, iscrpi to vječito davanje na sve strane…
Dugo mi je trebalo da se vratim sama sebi. Dugo mi je trebalo da shvatim da sam najprije JA sama sebi, a onda svi ostali, a onda sve ostalo i da ako tako postavim život da se ništa loše neće dogoditi. Trebalo mi je da shvatim da nitko neće patiti, da nitko neće biti zakinut, na kraju – da nitko neće umrijeti – samo ću ja biti sretnija, ispunjenija, svoja.
Srećom, jedna sam od onih koje su došle do spoznaje da je važno u životu ne izgubiti sebe, a izgubiti sebe, odustati od sebe je danas vrlo jednostavno. Gotovo se dogodi sasvim neprimjetno, u moru obaveza, briga, problema, niti ne skužiš da odjednom više ne znaš ni tko si, ni što si, ne znaš ni što želiš ili što ne želiš.
Shvatiš da samo nekako živiš, u biti, preživljavaš, isprazan, nezadovoljan, nesretan, od danas do sutra, od sutra do prekosutra, izbuljen lutaš bez cilja i vizije, bez sreće… I tako do jednog trenutka dok ne shvatiš da ovako, ili ne želiš, ili do trenutka dok ti ne dođe kraj.
I nekako nije mi žao mene i meni sličnih koji negdje nekada dodirnu svoje osobno dno, odu u svoje beskonačne ponore i prljavi mulj, pa se jednom probude, progledaju, trgnu, odluče, vrate se iz tog odvratnog dna još jače i naprave bilo što samo kako bi promijenile sebe. Samo kako bi promijenile svoj život, kako bi bile sretne i zadovoljne, kako bi same sebe stavile na prvo mjesto.
Bude mi žao onih koje cijeli svoj jedan, jedini život koji imaju, do vlastite iznemoglosti podrede i apsolutno posvete svima oko sebe kako bi im bile uvijek na usluzi i raspolaganju na stvaranju njihove sreće i zadovoljstva. A najmanje su tu sebi radi sebe, pritom uvjeravajući, kako same sebe, a onda i sve one oko sebe, kako su zaista iskreno i duboko sretne, zadovoljne i ispunjene, a svi znamo da nisu…
Jer, jednostavno – nisu…
