Drama Queen: Biti uSAMljen

Moja najveća i jedina želja je početi (konačno) živjeti dosadnim, mirnim životom. Ali, avaj! Moji dragi prijatelji i nešto poznanika nikako mi to ne daju. Koliko god se trudila isključiti mobitel, uvijek je nešto i netko i eto, vraže, ja svaki dan provedem, što na sastancima, što na telefonu, kojih 7-8 sati. I stalno meljem!

Mjerila sam ja to. Jesam, brojala sam minute i sva sreća da moj telekom operater ima tu super beskrajnu tarifu na kojoj sam najčešće zahvalna. Oh, da bar nemam toliko besplatnih, beskrajnih, bezbroj minuta, sigurno bi mi život bio lakši! Spuštala bih slušalicu i žalila se na potrošene kune. Srećom, koji put signal oslabi pa se veza prekine, ali to nije tema današnjeg pametovanja. Tomu valja posvetiti novu kolUMnu!

Nedavno sam raspravljala o usamljenosti, baš tako – telefonski. O toj stravičnoj potrebi nekih ljudi da budu s bilo kime, samo da ne bi bili sami. U zadnje vrijeme smo stalno pričali o potrebi za nekim i nečim, a nesvjesni su da će sve to doći kad budeš spreman i kad prestaneš tako očajnički tražiti. To „trebam nekoga“ je fascinantno i tako brzo postane „moram“. A fascinira me i koliko su toga u stanju otrpjeti iz meni nejasnih razloga. Osobito se ljutim na njih dvoje. Neću ih nazvati njihovim uobičajenim imenima smišljenim za baljezganja u ovoj tjednoj kolumni, ali ću vam reći da imaju isti problem suprotnih rješenja. Jedno se okružilo mačkama, a drugom su draži psi, a tu je i opsjednutost kupovinom nepotrebnih stvari. Vjerujem da tako pokušava popuniti prazninu koja se nalazi unutar nje. Ja živim posve sama, ali za razliku od njih dvoje, ne osjećam se usamljenom, a i mrzim shoppinge. I mislim kako je vlastiti mir, što onaj u stanu, što onaj u glavi, nešto posve neprocjenjivo!

Nakon bezbroj napada i moji živčanih ispada, vrištanja i savjetovanja, jedno je hrabro krenulo kod psihijatra da se sukobi sa svojim strahovima, na koje ja, nažalost, potpuno besplatno upozoravah. Šteta što nisam za svaki živčani ispad uzela samo jednu kunu – bila bih bogata žena. Drugome sam predložila isto. No, psihijatar bi bio neki zgodni doktor u kojega bi se ta persona bujne mašte sigurno zaljubila pa bismo imali samo problem više. No, vratimo se temi. Usamljenosti.

Kada i zašto ste usamljeni? Kako to rješavate? Trčite li iz veze u vezu? Ne pričam sad samo o ljubavnom odnosu nego i o onom prijateljskom. Postajete li, bar koji put, naporni svima u svojim zahtijevanjima za pažnjom i društvom? Znamo da ste usamljeni, ali jeste li koji put svjesni što činite i kome to činite? Ili ste samo zadubljeni duboko u sebe, u svoje jadno, malo usamljeno i uplašeno JA? Ne postoji ništa što vas usrećuje, dosadno je i svi kao da baš samo vas mrze? I najljepše se sakriti ispod toplog popluna?

Problem leži u vašem (trenutnom) pogledu na svijet. Krivca možete pronaći u emotivnim, materijalnim ili bilo kakvom drugom problemu koji vam trenutno zadaje glavobolje. Nerealno i nerazumno je od drugih pa i partnera tražiti odgovornost za to da se ne osjećate usamljeno i da vas upotpune.

Zaboga, zvučim populistički, kao kakav otrcani, moderni life coach, a možete me i svakakvim (drugim) pogrdnim imenima zvati, ali kužite poantu?!

Sreća je u vama. Ne može vam je nitko drugi dati! Ključ sretnog života nije samo sretna veza, nego i shvaćanje koliko ste, zapravo, divni takvi kakvi jeste, s kojim kilogramom više ili manje, s borom više ili manje! Dajte si dovoljno vremena da dođete do ovog saznanja i da budete zadovoljni sami sa sobom.