Sigurno, baš kao i ja, imate poneku prijateljicu, ili to nazovimo prijateljicom, koja se izgubila putem. Dok sam bila mlađa, često sam znala sebe okrivljavati za neke propale prijateljske veze. Uvijek su to bile žene, nikad muškarci. Kritična, kakva sam inače, uvijek bih racionalno pokušavala sagledati što sam ja to krivo napravila.
Na kraju balade, shvatila bih da je to, kao i u vezi s ponekim od mojih muškaraca, apsolutna nekompatibilnost u svim životnim točkama i stavovima. Mislim, možete pokušati, ali nikada nećete uspjeti otvoriti oči nekom tko uporno žmiri na svaki, pa i najmanji, životni povjetarac. One koje stisnu čvrsto okice u nadi „brzo će proći“ počevši od gluposti, pa do neke opake životne situacije. One koje u svemu prvo vide negativnu stranu medalje.
Nije da se hvalim, ali nekako se osjećam dobro kada mogu nekome pružiti ruku. Nema tu ništa plemenito ili samaritanski. Ja se osjećam dobro, važno, pozitivno – i to je to. Sebična sam u svemu, pa i u tome.
Prije par godina, u život mi se ušetala jedna, nešto mlađa, žena. Ušetalo se i par muških prijatelja. Znate onakav tip žene koji ili živi blizu vas, ili idete na posao u istom smjeru, ili radite u istoj zgradi. U početku smo bile samo vesele i zaigrane, a onda smo polako jedna drugoj podijelile koji žuljeviti kamenčić u pohabanim cipelama. Teška su vremena. Razumjele smo se nekako više poslovno gledano, manje privatno.
Njen privatni život je totalni nered, pa po onome kako je meni prezentirala. Nikako mi ništa nije bilo jasno, ali računajući da sam i ja čudakinja, pokušavala sam slušati i savjetovati… Vjerujte mi, ja nisam ni „D“ od Drame, slušajući neke njene dogodovštine.
Tako sam bila tu kada je trebalo poslušati novu katastrofu, riješiti poplavu dok ona lamata rukama i vrišti… Bila sam tu kada je trebalo posuditi kakav odjevni predmet, bila sam tu kad bi ponestalo tampona ili uložaka. Bila sam tu za tisuću budalaština…
Nažalost, ja ne posuđujem odjevne predmete, pa ni tampone. Volim biti “uvijek spremna”. Ne zavidim prijateljicama niti na muževima, niti na ijednom komadu robe, iako bih Pozericu najčešće posve skinula ili izula. Nekad mi se čini da nisam, kao normalan svijet, u stanju niti knjigu posuditi, pa ih radije kupim. Iskreno, ne volim kad netko uzme moju knjigu pa mi je vrati nakon sto godina onako ofucanu. Blaženi tvorac ePub-a!
No, vratimo se temi. “Posudila sam” i Internet. For free, flat rate. I taj Wi-Fi je čudo. Hvataju ga svi u krugu 50 metara!
I zbog toga interneta mi više ne razgovaramo. Ma nismo više ni prijateljice na svemogućem Facebooku, kako sam otkrila jednog dana. Tko bi rekao!? Ali, to je tako.
Da pojasim, tako sam jedan dan odbila, da odbila drage moje, ostaviti sve svoje idiotarije ne bih li njoj pomogla u problemima vezanim za moderne tehnologije i Wi-Fi koji hvataš već na početku ulice.
Odbila sam, ne znam više zbog čega. Sjećam se da sam samo gola stajala s ručnikom u kupaonici kada je bjesomučna zvala kako se ne može “spojiti”. (Da. Mobitel nosim i u wc, zlu ne trebalo. Zna ponekad biti inspirativan.)
Nije nas sve Bog nadario razumijevanjem modernih tehnologija i razumijevanjem termina poput flat rate. Ima nas i osjetljivijih čim nam se spomene novac pa, poput bika u areni, napaljenog na crvenu maramu, ne čujemo ništa samo vidimo matadora kojeg želimo ubiti. A i te tehnologije se mijenjaju brzinom svjetlosti, pa i razumijem zašto je toliko ljuta na mene.
Razumijem i koliko su iritantni uređaji koji se zablokiraju, onako ničim izazvani. Za mene je prvo i osnovno pravilo isključi, pa ponovno uključi uređaj, a nekima je digni paniku na razmjere nuklearne katastrofe. Ali to sam ja. Pa tu je i ona sto ljudi i milijun ćudi, pa i o ljudima, ženama i vukovima… I tako sad jedna pored druge prolazimo kao pored “turskog groblja”, jer sam shvatila da mi ni dobar dan ne može poželjeti.
I nisam promijenila šifru za Wi-Fi. I znate što? #brigemese. Neka žena ženi bude vuk!
