Izigravanje žrtve…

Sve je manje ljudi u mom životu kojima pričam o svojim „problemima“, životnim izazovima i unutarnjim borbama.

Zašto ne pričam?

Razloga ima više i svi su vrlo jednostavni.

Kad ljudima oko sebe izneseš na sunce neki svoj životni izazov koji te u određenom trenutku života tlači i opterećuje, ljudi često imaju potrebu žaliti te i plakati nad tobom i tvojom sudbinom. Čemu žaljenje nekog? Tip sam koji ne žali skoro pa nikog u životu, niti sebe, niti ljude oko sebe. Više rezoniram s izborom da se nekom pomogne na neki konkretan i jasan način nego da se plače nad njim. Izigravanje žrtve kod mene ne prolazi, čemu to? Što imaš od toga da te netko žali ili da sam nekog žališ? Što konkretno imaš od toga da si žrtva? Nemaš ništa osim da ti je vjerojatno još i samom teže.

Dalje, ponekad, kad iznesem svoj problem, dobijem nekoliko mogućih odgovora od kojih popizdim, a to su redom: znam kako ti je, tako valjda mora biti…

A) Znam kako ti je – najčešće ako sam dobre volje na ovaj komentar pregrizem jezik i zašutim radi ono kako bi se reklo „radi mira u kući“. Iako mi redovno dođe da svakom ponaosob suknem protupitanje: „Kako ti znaš kako je meni kad nisi nikad bila u takvoj situaciji?“

Ne možeš znati kako je nekom ako sam nisi okusio dio nekog životnog procesa ma koji god to bio. Možeš pokušati probati razumjeti osobu pored sebe, možeš joj dati ruku kada padne i motivirati je za dalje, ali nikad ne možeš bahato izjaviti frazu „znam kako ti je“ jer jednostavno dok neke stvari ne probaš u životu, dok ih sam ne okusiš na svojoj koži, jednostavno ne znaš kako nešto boli, kako nešto izgleda, ne znaš i ne možeš znati. Super mi je kad moja frendica u super sretnom braku kaže mojoj frendici samohranoj majci koja sama jedva krpa kraj s krajem, znam kako ti je! Ma što ti znaš, ovco jedna, kako može biti teško jednoj samohranoj majci s malim djetetom? Pojma nemaš i bolje ti je da ne znaš jer sam i sama samohrana majka i znam koje su to borbe samog sa sobom i borbe samog sa svima. Često grozno i sama ulažem nadljudske snage da bih sve posložila, organizirala i da bi sve funkcioniralo onako kako bi trebalo. Samohrane majke, to nisu majke, to su lavice!

B) Tako valjda mora biti… – još jedna od boljih izjava na koju se naježim. Opet mi dođe da suknem protupitanje: „Što mora biti tako? Zašto mora biti tako?“

Valjda kad onaj nasuprot nas kad ne zna što bi više rekao onda je valjda najlakše ispaliti: „Tako valjda mora biti…. „
Tu izjavu uvijek nekako poistovjećujem sa zabijanjem glave u pijesak čim se pojavi problem, jer je tako najlakše. Dođe problem koji treba riješiti i onda hajdemo, zabijanje glave u pijesak pa što bude – bit će, jer tako je lakše. Naravno, uvijek je u životu lakše ići linijom manjeg otpora bez imalo truda, bez imalo muke i super mi je to jer neki ljudi su jednostavno takvi, jednostavno ne znaju drugačije osim ići linijom manjeg otpora. Takvim se ljudima divim kako mogu propuštati život kroz prste bez da se imalo izbore za sebe (na svim poljima), bez da se imalo izlaktare za sebe. Stvarno im se divim jer divno je u životu ponekad plivati nizvodno, ali to je život. Život ponekad traži i plivaš uzvodno i da se boriš protiv struje. Frka je kad ne znaš ići linijom manjeg otpora, kad nisi takav i kad ćeš okrenuti cijeli svijet naopačke da bi riješio situaciju i onda ti netko servira rečenicu: tako valjda mora biti…. Ma fuck off, ništa ne mora biti tako ako mi ne želimo da bude baš tako. Ne rezoniram s tom rečenicom nikako, nikada nisam i nikada neću. Ustvari lažem. Jednom rezoniram s tom izjavom. Kada? S tom izjavom rezoniram tek onda kad znam da sam napravila sve, da sam poduzela apsolutno sve u tom trenutku i da sam dala svoj maksimum i kad konačno postanem svjesna da uz sve svoje napore nažalost ne mogu ništa u ovom trenutku. Ipak, ponekad ne možeš glavom kroz zid iako sama to često radim. Glavom kroz zid pa što bude –bit će, j… mi se. Nekad glava boli, nekad završi dobro ali opet, barem znam da sam probala i da nisam čekala.

Eto, ovo su neki moji razlozi radi kojih se povlačim u sebe sa svojim problemima, ne dijelim ih. Nemam više potrebe dijeliti ih s drugima jer šuplji i prazni odgovori nikad me nisu niti će me ikada zadovoljavati i onda mi je bolje jezik za zube i rješavaj sama kako znaš i možeš jer čovjek je sam sebi često najveći prijatelj ili najveći neprijatelj!