Živi i osjećaj!

I možda ste pomislili da ću vam pisati o čemu vjerojatno mnogi pišu i savjetuju ovih dana, a to je kako se kvalitetno detoksicirati nakon blagdanskog prejedanja ili kako se motivirati da u Novoj, 2018-oj krenete vježbati i što činiti da vaš život ove godine živite zdravije ili kvalitetnije. Ipak, neću, jer mi je ta tema već pomalo dosadnjikava, samim time što su uvijek u isti period godine iste priče, gotovo i da nema neke razlike, osim što su se vjerojatno samo izmijenjali naslovi i fotografije.

Moj savjet je uvijek isti, tjelovježba treba biti na vrhu ljestvice vaših životnih prioriteta tijekom cijele godine. Umjesto da je mrzite, morate je voljeti te za osnovni motiv imati zdravlje i dobar osjećaj u tijelu koji ona pobuđuje. S takvim mindsetom krenite u Novu godinu, a onda drage moje možete jesti i piti bez straha da ćete se udebljati, jer što je život bez guštanja i hedonizma?!

Nikad, ali baš nikad nisam brojala svoje kalorije, niti sam strepila od kila koje ću dobiti opuštajući se preko blagdana.

Nego, da se vratim temi o kojoj želim danas pisati.

Želim pisati o čemu vidim da i drugi nerijetko pišu, je l’ zbog trenda ili zbog toga što doista žena mora evoluirati ne bi li bila sretna i zadovoljna samom sobom. Mora evoluirati s činjenicom da umjesto na druge žene ili muškarce stavi fokus na sebe, no ne zaboravite da je baš to ipak najteže.

Uvijek su mi govorili: ti nisi normalna! Možda i nisam kad bolje razmislim, ali kad se osvrnem oko sebe, baš kao Pipi sa slike, predahnem s olakšanjem i kažem sebi: na sreću.

pipi

Sretna sam baš zato što sam jedna od rijetkih koja je u životu uvijek imala fokus na sebi, ma što god u životu radila. Istina, bila sam drukčija. Uvijek, ali uvijek, vesela i nasmijana, puna entuzijazma, smiješna i drugima zabavna, čak i glupava, no uvijek spremna šaliti se i smijati se do suza s drugima baš tim svojim glupostima. Ako sam se nekad i ljutila, vrlo sam brzo i razlog zaboravila. Jednostavna, sasvim obična i brutalno iskrena, za mnoge rekla bi često i “too much” zbog svega toga. Znam da sam to sigurno bila svojim roditeljima, nekim frajerima, ali i prijateljicama. Družeći se sa mnom vjerujem da je mnoge inspirirala, ali mnoge i frustrirala moja beskrajna energija, osmijeh na licu od ranog jutra, dizanje ranom zorom, čak i ako sam iste noći tulumarila, jer tko zna što bi spavajući propustila. Optimistična i spremna na izazov, ma kakav god on bio, s ciljem da u svima koji se sa mnom druže probudim ono što i sami ne vjeruju da posjeduju.

Prije sad već puno godina, točnije 14, još kao klinki koja je oduvijek imala sebe, razvila se ideja da kroz “malo” drukčiju tjelovježbu “onu moju senzualnu” pomognem ženama kojima je taj klik nedostajao. Željela sam priuštiti osjećaj samopouzdanja onima koje ga nisu imale, a one koje su već živjele s njime da ga upoznaju u novoj, tjelesno emocionalnoj dimenziji.

Mala Ana Kuhanec

Mala Ana Kuhanec

Ja sam eto, na sreću, onaj primjerak žene koja je oduvijek znala što želi, a što ne želi u životu i baš nikada nisam slijedila ničije trendove ni u čemu, već sam uvijek slušala i vjerovala samoj sebi. I nemojte misliti da je to proizašlo iz moje sigurnosti, jer nije, već sam svojom upornošću i borbenošću, teško, uvijek nekako dolazila do svog cilja. Za mene nikad nije bilo predaje. Čak i kad sam griješila, bile su to moje pogreške iz kojih nisam na prvu učila, ali ih se nisam niti bojala ni sramila. Ono “što će drugi reći” nije mi nikada bilo važno, a jedno je uvijek bilo sigurno da nikad nisam imala osjećaj manje vrijednosti ako u nekom trenutku nemam dečka. Nisam bila poput mnogih mojih prijateljica jer mnoge su osjećale da vrijede samo ako su “imale dečka”, čak nebitno iz kojeg razloga. Sve znam, tako su nas odgajali i takve smo obrasce usvajali, ali na sreću, mene je iz nekog razloga baš to zaobišlo.

Kao klinka, moram priznati, da više vremena u mladosti nisam imala dečka, nego što sam ga imala. I dok su već curke u osnovnjaku ganjale dečke, ja sam se još uvijek “igrala” i tada možda čekala da za tu ulogu malo sazrem. Bila sam sigurno posljednja koja se poljubila, a vjerujem i “seksala” u generaciji, no to me nikada nije brinulo. I moja je biologija kasnila jer sam prvu menstruaciju dobila tek s punih 15 pa je bilo i za očekivati da mi je i u srednjoj školi u fokusu većinu vremena bila škola, izlazak s prijateljicama i samo dobra zabava, koja nikad nije morala uključivati činjenicu da ću se na tulumu bolje osjećati ako dolazim u paru. Uživala sam otići u kino s frendicom ili prijateljem kojih sam uvijek imala  i to mi je bilo sasvim dovoljno. Odskakala sam često od svojih prijateljica baš zbog toga, no to mi nije bilo važno niti me ikada smetalo.

Već tada najčešći primjerak “ženske prijateljice” ispod površine krio je ljubomoru jedne spram druge jer je jedna sigurno zgodnija od druge ili pak hoda s većim frajerom nego druga.

kuham

Moj prvi dečko s kojim sam se odvažila “furati” i s kojim sam bila u vezi tri godine ponudio mi je zaruke kada sam imala samo 20 godina i glavu punu ideja što sve moram proći, gdje sve moram ići pa sam mu se u čudu zahvalila i rekla da moj slobodan duh ima puno, puno toga za obaviti prije nego poželi obitelj. Kad god to bude ili ako uopće bude, jer su me moji obrasci ponašanja učili da kad jednom dođe vrijeme za obitelj, neke stvari neće biti moguće, zato mi se i nije žurilo.

Na faksu su mi se kolegice iščuđavale i zapravo rugale što nemam komplekse jer sam visoka, pardon, niska samo 160 cm i što imam nogu broj 35. “Zašto i kako ti nemaš komplekse, pa zar ne bi željela biti viša koji centimetar?” Pa, možda sam i poželjela biti viša u trenutku kada sam na faxu trpjela užasne ozljede jer su norme na kolegiju iz Atletike 1 na preskakanju prepona bile jednake za nekog od 1, 80 i mene od 1,60,  što je, naravno, bilo apsurdno. Možda sam poželjela koji cm više kad sam u jednom trenutku života htjela biti manekenka. Slobodno se nasmijte, jer mi je u najmanju ruku falilo barem 15 ili 20 cm. No, jesam li zbog toga ikad imala komplekse? Nikada. Pa, zar je moguće biti bez želje da poželiš nešto drugo na svom tijelu, ili u svom životu?! Moguće je.

Danas u četrdesetoj, takvom životnom stavu neizmjerno sam zahvalna i da me pitate tko bih željela biti da se mogu roditi ponovo i birati odgovorila bih vam opet JA. Vjerojatno bih iste greške ponovila.

U svijetu gdje je žena ženi vuk, a najmanje prijateljica, jer je podsvjesno zavidna ili ljubomorna, uvjerena da je to zapravo ona druga, nije lako biti drukčija. U problemu si ako je tako i nije dobro ako si iskrena jer to se rijetko viđa, sigurnije je ipak zaključiti da si zbog toga ljubomorna.

Posljednjih se godina razvila ideja stvaranja klubova sretnih žena, ovih ili onih ženskih udruga, ne bi li promicale teoriju da žena ženi ne bude taj vuk, već da se udruže, jer zajedno smo “kao” jače. Većina takvih organizacija prelazi granice ukusa i svakog pozitivnog “feminizma,” pa pomalo agresivno ostavlja dojam “fuc..d up” žena koje fejkaju taj stav o međusobnoj podršci bez da su uistinu poradile na sebi. Znate koji vam je najbolji primjer? Kad vas netko tko promovira tu teoriju, bez da ju živi i stvarno osjeća, zagrli, jer je negdje pročitao da se to mora ili vam se zahvali jer se svi danas furaju na zahvalnost, a u takvom zagrljaju se ne utopite ili se od njega rastopite, već jedva čekate da se odmaknete.

Žene se danas osjećaju izgubljenje, razočarane i prevarene, žele nešto mijenjati pa su idealan target za takve organizacije i umjesto da je fokus na iskrenom radu na sebi, fokus je na zadovoljavaju potreba pripadnosti sa svojim “fake” prijateljicama s kojima i dalje, ispod površine, nisu i vjerojatno nikad neće biti iskrene.

ana-kuhanec-brasnovic-i-petra-nizetic

Malo je onih koji se doista iskreno žele promijeniti, naučiti zagrliti, oprostiti i zahvaliti. Neke se ne žele mijenjati jer lakše je problem uvijek tražiti u drugima nego pogledati u sebe. Da samo znate koliko sam klijentica tako izgubila?! Nebrojeno puno, no moja je savjest potpuno čista. Nisam ih željela tapšati po ramenu i pumpati nekome lažno samopouzdanje bez dubokog i pravog rada na sebi ma  koliko god mi to novaca donosilo, ali zato sretna živim svoju misiju s ciljem da pomažem onima koji doista žele evoluirati.

Ja osobno vjerujem da nam u život Bog ili ako niste kao većina, katolici, svemir šalje situacije i ljude da se učimo mijenjati. Možda kao žena doista imam sve o čemu sam sanjala jer sam posljednjih 10 godina u sretnoj vezi, s mužem s kojim još dan danas svakodnevno rastem, mijenjajući prioritete u svakom trenutku zajedničkog života, no nemojte misliti da sam čekala da mi sve to padne s neba samo zato što sam eto zgodna, uspješna ili zato što znam plesati. Vjerujem da bi na mom putu barem pola žena odustalo, ili očekivalo da se ta sreća dogodi sama od sebe. Ja nisam nikad ništa očekivala niti čekala, već sam znala što želim u životu i strastveno uvijek išla prema cilju. Tražiti se nisam bojala. I sve što sam tržila uglavnom bih i dobila.

No, statusom majke dobila priliku mijenjati sebe i učiti biti majka kakvu moje dijete zaslužuje. Koliko god to nekome čudno zvučalo, kada se Eva Maria rodila, nisam joj bila emocionalno dostupna, bila sam sve samo ne sigurna, a ni najmanje mama puna samopouzdanja, što vjerujem da se od mene očekivalo. Totalno izgubljena, nisam znala ni kako to naučiti ni što raditi da to promijenim. Znala sam samo da to želim promijeniti, ma štogod trebalo učiniti i to je bilo ono najvažnije.

I vjerujte mi još dan danas učim od mama koje su to prirodno hendlale baš kao što sam ja hendlala druge stvari u svom životu. I nije me sram o tome pričati niti pisati jer za mene je veličina hodati malena pod zvijezdama.

evamaria

Zato drage moje, kad postoji problem pogledajte prije svega u sebe, jer problem u vezama nije u njima niti u drugim ženama, problem je uvijek u nama samima. Izuzev patologije, kojoj ovdje nije mjesto. Nesigurnost s kojom smo odrastale krije se često iza prevelike taštine i onog najvećeg nam neprijatelja ega i ona je uzrok mnogih naših problema. Prihvatite je, jer što se tako loše može dogoditi osim što možete postati bolja prijateljica, supruga ili majka. I ja sam nekad davno bila na ego tripu u nekim životnim situacijama, no osjećaj koji me danas preplavi kad svojoj šestogodišnjoj djevojčici kažem oprosti u trenutku kada pogriješim, ne može nadmašiti apsolutno ništa i to želim baš svakoj od vas. Ako već ne griješite kao majke, u što sumnjam, sigurna sam da ponekad pogriješite kao supruge ili prijateljice, pa pokušajte pobijediti sebe. Nećete požaliti.

Borite se s osjećajem dosade, lijenosti, inertnosti i živnite, više plešite ili pjevajte, zabavljajte se i smijte se kad god stignete, a pritom se ne zamarajte što će drugi reći ili kako će vas promatrati, a ni najmanje ako će vas ogovarati ili osuđivati. Ja nisam “normalna” jer sam drukčija, ali sam baš zbog toga sretna i ispunjena. Od sada budite to i vi u svemu što radite, barem pokušajte.