Roditelji nerijetko u najboljoj namjeri, ne bi li zaštitili dijete, izbjegavaju s njime razgovarati o teškim temama poput bolesti. Osim što ne žele, ne znaju ni kako. Jedna mama iz Zagreba koja je prošla onkološko liječenje napisala je slikovnicu u kojoj progovara upravo o tome i to jednostavnim, dječjim jezikom. “Cijelu prvu nakladu smo odlučili donirati svima koji je trebaju (javiti se možete Udruzi Caspera u Splitu i zatražiti svoj primjerak, a slikovnicu je moguće posuditi i u knjižnici)”, naglašava autorica Tena Šnajder.
Slikovnica “Mama je bolje” nije obična dječja slikovnica. Ona je puno više od priče koju ćete djeci pročitati pred spavanje. Vrlo je intimna, nosi težinu koju kao da sam i fizički osjetila kada sam je uzela u ruke i počela čitati, ali i nadu, toliko jaku da ne ostavlja mjesta sumnji. Pročitala sam je, ne jednom, već nekoliko puta odjednom jer sam bila zatečena i ganuta sadržajem. Baš svaka riječ u njoj iskrena je i puna majčinske ljubavi, ali i ljubavi djece prema mami koja se očituje u jednoj jedinoj želji – da mama ozdravi i svim onim divnim sitnim djelima koja djeca čine da im se ta želja što prije ostvari. Pomažu mami onako kako najbolje znaju – zagrljajima, toplom juhom koju joj nose u krevet.
Napisala ju je Tena, novinarka, supruga i mama Vilima, Lote i Julije, za svoju, ali i za svu djecu čiji roditelji moraju ozdraviti. Jednostavnim, dječjim jezikom opisala je najtežu životnu bitku i dala odgovor na pitanja koja u tom procesu postavljaju djeca, ali i mame i tate. Danas je Tena u remisiji, vratila se poslu i priprema još jednu slikovnicu za klince. Od limuna koji joj je život dao nije napravila samo limunadu, nego i kolač. Iako joj je raspored pretrpan – uz obiteljske i poslovne obveze, vodi i grupu SuperCure koju je osnovala kada se suočila s dijagnozom limfoma, Tena je pronašla malo vremena za nas. Razgovarale smo o slikovnici za koju želi da dođe u ruke svakom djetetu kojemu je potrebna te o svemu što ju je život u proteklih nekoliko godina naučio. Kaže, ništa ne bi mijenjala.
Slikovnicu je oslikala tvoja mama, a brat i tata, također pisac Slobodan Šnajder su je redaktirali. Samim time, rekla bih, ona još više dobiva na autentičnosti. Intimna je i topla. Što ti je bilo najbitnije da tvoj sin zna (kći je bila premalena), odnosno čega da bude svjestan, vezano uz tvoju bolest?
Slikovnica ‘Mama je bolje’ rodila se kao ideja negdje u vrijeme kad sam završila liječenje. Nije trebalo dugo da je pretočim na papir i odmah sam znala da za ilustratoricu ove slikovnice vidim samo jednu osobu – moju majku. Naime, ona je kazališna i likovna umjetnica, a dok sam bila mala, često nam je, bratu i meni, crtala i izrađivala čuda od papira. Obožavali sam to više od igračaka.
Zamislila sam da tekst o djeci čija mama prolazi onkološko liječenje bude praćena klasičnim crtežima koji su nalik dječjima, željela sam da podsjeća na slikovnice kakve smo mi nekoć listali kao djeca – i mislim da je mama u tome dobro uspjela.
Što se same teme tiče, nakon izrade neke ‘prve skice’ konzultirala sam se s dječjim psihologinjama, jer je ipak riječ o delikatnoj problematici.
15. rujna, obilježavamo Svjetski dan svjesnosti o limfomima. Limfomi su zloćudne bolesti čije tumorske stanice potječu iz limfatičnog sustava. To je bolest srodna leukemiji, a također nastaje zloćudnom promjenom limfocita, i njihovim nekontroliranim množenjem.
SuperCure lijek su jedna drugoj
Za savjete sam pitala i članice moje grupe SuperCure protiv leukemije i limfoma koja okuplja žene oboljele od raka krvi. Ovu sam grupu osnovala u vrijeme dok sam se liječila, htjela sam okupiti sve žene koje imaju slične dijagnoze kako bismo mogle izmjenjivati iskustva i jedna drugoj biti podrška. Grupica od nekoliko cura koje sam upoznala u čekaonici na radiologiji danas je nevjerojatna grupa s više od 200 članica. Mnoge od njih su majke ili bake pa su se susrele s tim da u jednom trenutku trebaju o svojoj bolesti pričati s djecom ili unucima. Zato su dobro znale što sve slikovnica mora ‘pokrivati’ i puno mi pomogle.
Slikovnica je ugledala svjetlo dana prvenstveno zahvaljujući Udruzi Caspera iz Splita koja ju je odlučila podržati skupljanjem donacija građana za tisak i distribuciju. Imala sam veliku sreću sto sam naletjela ne žene iz te udruge jer bez njih bi slikovnica, po svoj prilici, još čekala u ladici.
Što ti je kao majci bilo najteže u tom periodu i što bi savjetovala roditeljima koji prolaze kroz ono što si i ti prošla?
Kod mene osobno je situacija bila takva da sam za limfom saznala početkom trudnoće, a s liječenjem, kemo i zračenjem, počela sam ubrzo nakon porođaja. Moje starije dijete, sin Viliam, u to je vrijeme kretao u prvi razred. Bilo mi je važno da mu od početka ništa ne krijemo, ali i da ostanemo pozitivni. Smatrala sam bitnim da ga upoznam s onim što će se događati, sa svakim korakom liječenja i da ga pripremim na moguće nuspojave, kao sto su mučnina ili opadanje kose. S druge strane, htjela sam staviti naglasak na to da je liječenje nešto kroz što ću proći kako bih nakon toga bila bolje. Zbog svega ovoga, on je prilično dobro prihvatio cijelu situaciju. Brzo se naviknuo i da me vidi ćelavu. S djecom je to tako, oni osjete sve, ono sto izrečeno i ono neizrečeno. Osjete atmosferu u kući. Vide kako se roditelj nosi u teškoj situaciji. Ne možeš ništa sakriti – ni da hoćeš. Mnogo je bolji način, a tu se sa mnom slažu i moje suradnice psihologinje, djetetu dati aktivnu ulogu pomagača. Dijete želi doprinijeti tome da ‘mama bude bolje’. Umjesto da ga isključimo i učinimo da se osjeća nemoćno i usamljeno u svom strahu, možemo mu pokazati da je bolest dio života, da su emocije kao sto su tuga ili ljutnja normalne, ali i da je sve mnogo lakše kad se obitelj drži zajedno.
Kasnije sam onda ova svoja saznanja pretvorila u slikovnicu ‘Mama je bolje’, u želji da pomognem drugim obiteljima koji će se naći u istoj situaciji. Naravno, knjižica može biti od pomoći i svima drugima koji rade s djecom, od psihologa do odgajatelja, a cijelu prvu nakladu smo odlučili donirati svima koji je trebaju (javiti se možete Udruzi Caspera u Splitu i zatražiti svoj primjerak, a slikovnicu je moguće posuditi i u knjižnici).
Tko ti je bio najveći oslonac u tom teškom životnom periodu?
Ljudi me nekad pitaju kako to da sam ostala tako ‘kul’ i prizemljena. Ali nije samo do mene. Ono što imaš doma, ljude koji te podržavaju i sve prolaze s tobom, kao sto sam ja imala svog muža Marka, vječnog optimista i pozitivca, roditelje, brata, svekrvu i brojne prijatelje – to su ti najvažniji stupovi koji te drže u takvoj oluji. Uz njih, meni su tu još bila i djeca, sinčić Vili i tek rođena, dugo željena kćerkica Lota, radi kojih sam kroz liječenje raka ‘protrčala’ kao kroz malo jaču gripu. Nije bilo vremena za samosažalijevanje ili prepuštanje strahu, samo sam išla naprijed. Dok nisam čula riječi – postignuta je remisija. Znate onu izreku, ‘The only way out is through’. Ta je vrlo istinita.
Čudo zvano Julia
Od tada je prošlo nešto više od tri godine. U međuvremenu sam se vratila na posao i na veliko iznenađenje svih, a najviše mene same, ostala sam trudna treći put i u 39. godini rodila Juliju, zdravu i uvijek nasmijanu bebu koja nam je nakon svega došla kao blagoslov. Sad smo velika obitelj i to je zahtjevno, ali i jako veselo.
Kakva je današnja Tena u odnosu na onu prije nekoliko godina?
Ništa ne bih mijenjala. Čak ni svoje iskustvo s rakom. Da ga nije bilo, ne bih bila osoba koja sam danas. Svoje sam iskustvo odlučila upotrijebiti da ‘osvijetlim’ put drugima koji se budu našli na njemu, i to aktivno radim posljednjih godina – između ostalog, i knjižica je dio toga.
Zanimljivo, ali slikovnica ‘Mama je bolje’ podsjetila me na to sto sam oduvijek htjela raditi – pisati. Svoju prvu pjesmu napisala sam s četiri godine, a s deset sam pisala pravi detektivski roman po uzoru na Sherlocka Holmesa.
Negdje putem to sam izgleda bila zaboravila. Tako sam nedavno napisala i drugu slikovnicu koja je zasad još samo u mom laptopu.
Biti autorica slikovnica – kako to dobro zvuci, zar ne? Vidite, ja se na takav korak sasvim sigurno nikad ne bih odvažila – da nije bilo raka.
I na kraju, Stephen Hawking je rekao da bi život bio tragičan da nije tako smiješan. Neki dan moja sada četverogodišnja Lota i ja gledamo stare slike i ona za jednu moju fotku kaže: ‘Mama ova ti je frizura bila baš fora! Takvu si napravi opet.’
Na slici sam ćelava kao jaje!
