Znate li za Samsona, biblijskog junaka kojemu je snaga bila u kosi? Žene o kojima je ovdje riječ, svoju su snagu otkrile kada su kosu izgubile. Uputite li se ovih dana u Međunarodnu zračnu luku Zagreb, dočekat će vas osmijesi na koje nećete moći ostati ravnodušni. Oni koji traže da osmijeh uzvratite i pritom vas duboko ganu.
Na putničkom terminalu otvorena je izložba fotografija “Ja sam snaga”, kojoj je cilj destigmatizacija onkoloških pacijentica. Pred foto objektiv fotografa Vjekoslava Skledara hrabro je stalo deset žena oboljelih od raka dojke te potvrdilo da ljepota i snaga žene ne leže u njezinoj kosi.
Pokušavamo razbiti predrasude…
Cijeli projekt organizirala je i realizirala Udruga Nismo same kojoj je ovo ujedno i prva izložba. “Ideja se rodila spontano. Kada smo se useljavali u prostor naše udruge u Boškovićevoj, kolega Skledar s kojim sam nekada radila, došao je i pitao nas cure kako nam može pomoći. Zaključili smo da on ima znanja za puno više od toga da nam nosi kutije i došli smo na ideju da napravimo jednu ovakvu jedinstvenu izložbu. Trebalo je godinu dana dok smo skupili sve žene. Ciljano sam htjela da bude puno mladih žena da pokažemo da i mlade žene obolijevaju od raka, da to nije bolest samo starih. Te su priče vrlo dirljive i stvarno beskrajno zahvaljujem svim tim divnim ženama koje su ogolile i dušu i sebe, što nije lako. Fotografije nisu namještene, nastale su kod njih doma, spontano. Pričali su, Vjekoslav ih je kroz razgovor opustio. Divno je što su sve nasmijane. Želimo poslati poruku da je žena lijepa sama po sebi, da je ta ljepota u nama, a ne u našoj kosi. Pokušavamo razbiti predrasude, koliko je u našoj mogućnosti”, objašnjava nam nakon što je izložbu proglasila otvorenom, Ivana Kalogjera Brkić, predsjednica Udruge Nismo same koja je osnovana 2017. s ciljem realizacije projekta Nisi sama, ideš s nama, besplatnog taxi prijevoza ženama na kemoterapiju.
“Mene svaka žena koja dobije dijagnozu pita hoće li ostati bez kose. Nažalost, to je još uvijek velika stigma u našem društvu. Kosa je dio naše osobnosti, senzualnosti i seksualnosti. Normalno je vidjeti muškarca bez kose, on je još i mačo, ali žena kada se pojavi bez kose, svi pitaju što se s njom događa. Istina, znam hrabrih žena koje nisu oboljele koje hodaju bez kose i stvarno su mi super.
Ja sam tijekom svoje bolesti iz inata hodala skroz ćelava i htjela sam da napravimo nešto da osvijestimo ljude”, kaže Ivana.
Potreba da se nešto učini kako bi se skinula stigma sa žena koje prolaze zračenje i kemoterapiju, zbog čega gube kosu, kod nje postoji već dugo. “Potaknula me priča jedne mlade žene iz Slavonije, koju je sin zamolio: ‘Mama, nemoj nikada skidati periku, djeca mi se u razredu rugaju kada ti hodaš ćelava’. Mene je ta rečenica baš duboko dirnula u srce i stalno sam razmišljala što možemo napraviti”, otkriva nam.
“Rekla sebi da ću se boriti, bilo što da bude!”
Anita Buškulić (58), jedna od Skledarevih modela s kojom razgovaramo nakon otvorenja izložbe, nadovezuje se na Ivanu, komentirajući kako je i prije, no što je krenula s kemoterapijama, otišla kod frizerke i zatražila da ju ošiša ‘na nulu’.
“Moj dalmatinski dišpet nije mi dozvolio da izgubim ženu u sebi. Tim činom pokazala sam sebi i drugima da me bolest ne može slomiti. Sve vam je to u stavu. Okolina zna malo biti kamen spoticanja, ali mi sami sa sobom moramo osvijestiti gdje smo i što smo. Ja sam dugi niz godina samohrana majka. Imam dvije kćeri i uvijek sam razmišljala što bih napravila da se razbolim dok su one male. Napravila sam u glavi cijeli scenarij i rekla sebi da ću se boriti, bilo što da bude. Kada se dogodila ova situacija imala sam osjećaj kao da sam je priželjkivala i sama prizvala. Sama sebe sam tada rekla: ‘Hajde da te sad vidim!’ Moja vjera sada je na kušnji: hoću li se prepustiti životu ili? Ja sam se prepustila i svaki odlazak na kemo meni je bio beauty tretman. Imala sam podršku obitelji, brinuli su o meni, kuhali, radili. Zet me vozio na terapije. Prvo bih popila kavu, pojela burek, otišla u ‘beauty centar u salon ljepote’, nakon terapije počastila bih se ručkom u bolničkoj kantini i onda išla taksijem kući. Odlazak u bolnicu gledala sam kao odlazak u spa centar. Kod kuće nikada nismo pričali o bolesti i mojoj dijagnozi. Imala sam svoj ritual prehrane, život se nastavio normalno. Sama sam sebi znala reći: ‘Hvala ti Bože da nije nešto gore'”.
Kako biti roditelj s rakom!?
Daliborka Rogina (42), još jedna od žena čiji osmijeh blista s fotografije na zidu zagrebačkog aerodroma, dodaje da je kod nje bilo malo drugačije. Našalit će se – ni blizu wellnessu. “Sama sam se vozila na sve kemoterapije i doma. Jako sam ih teško podnosila, ali to je bilo po nekoliko dana pa se čovjek oporavi i nastavi dalje. Nije baš da sam kemo doživljavala kao wellness. Samo sam čekala da sjednem u auto i gas doma da me ne počne šorati dok nisam u krevetu. Naime, ona ne udari isti čas”, objašnjava ova samohrana majka iz Zlatara te nastavlja, ukazujući na problem koji postoji, a koji je, smatra, premalo zastupljen. Štoviše, tvrdi, o tome se uopće ne govori. “Otvorila bih temu kako biti roditelj s rakom. Mislim da tu imamo premalo informacija, podrške, saznanja. Imam sina kojemu je sad deset godina. Imao je osam u trenutku moje dijagnoze. Sve sam mu tada otvoreno rekla, primjereno njegovoj dobi. Nije tu bilo zataškavanja. Sad nam to dolazi na naplatu… Ne to što nismo zataškavali, nego taj cijeli proces što smo zajedno prošli. Sada on ulazi u pubertet i javljaju se neke poteškoće o kojima bi trebalo razgovarati, a tiču se teme – kako biti roditelj s rakom. Tim više ako ste, kao ja, samohrana majka”, kaže Daliborka i dodaje da joj je u vrijeme liječenja bila neizmjerno bitna podrška bliskih joj žena. “Imala sam veliku podršku svojih prijateljica i svoje majke. Ta ženska snaga je nemjerljiva“. I Daliborka, poput Anite smatra kako je moglo biti i gore. “Kad sam dobila dijagnozu sama sam sebi rekla, ok nije moždani, nije srčani, imam se priliku boriti. I tako je sve krenulo. Uvijek sam na to gledala – može biti i gore”, iskreno će.
Tu je i Mihaela Jozić (42), predivna mlada žena, toplih očiju i širokog osmijeha, majka jednogodišnjeg dječačića. Da gledate film snimljen prema njezinom životu, a da nigdje ne piše da je po istinitom događaju, rekli biste da je scenarist itekako pretjerao i da je radnja nerealna. Anita, primjerice, kaže kako kroz cijelu svoju bolest nije niti jednom zaplakala. Prvu suzu pustila je sada, kada je čula Mihaelinu priču.
Da ima rak dojke, Mihaela je saznala dan prije vlastitog vjenčanja, u sedmom mjesecu trudnoće. “Nakon nekoliko dana plakanja odlučili smo svi zajedno (moja obitelj i ja) da dijagnozu moramo prihvatiti i krenuti u akciju. Promijenila sam prehranu, počela sam cijediti sokove, počela sam pisati svoj dnevnik osjećaja, svaki odlazak na kemo ili u bolnicu sam zvala ‘tretman’ i napravila bih mali ritual od toga (ponijela bih svoju kavu, zdrave grickalice, pripremila bih neki motivacijski intervju za slušati, obično bih nakon terapije imala neki dogovor s prijateljicama, iako bih bila blijeda i slaba). Uglavnom, nisam si dozvolila da me to podsjeća na bolest već sam odlučila te ‘rituale’ uvrstiti u svoju svakodnevicu, prihvatiti ih i učiniti ih svojim stilom života.
Danas se osjećam dobro i zdravo i već sam nekoliko mjeseci ‘cancer free’. Rodila sam preslatkog sina i on nam je velika sreća i pokretač. I dalje sam na ‘svojoj’ prehrani i imam navike koje sam usvojila tijekom liječenja. Naravno da postoje ups and down’s i dan danas, međutim postaje lakše svakim danom. Podrška bližnjih izuzetno je bitna u ozdravljenju. Moja obitelj, a i moji prijatelji su bili tu za mene 100%, u različitim situacijama i s različitim načinima podrške i pomoći (npr. suprug je išao u tjedne nabavke voća i povrća i cijedio sokove sa mnom, noćne smjene je on preuzeo kako bih ja mogla spavati, sestra i mama su me psihički osnaživale te pomogle sa sinom kad supruga nije bilo, moja najbolja prijateljica bi sa mnom išla u šetnju, na kave itd., jedna prijateljica mi je poklonila i nacrtala obrve kad su moje otpale). Svatko je pomogao na svoj način i svima sam im neizmjerno zahvalna, sretna sam što su dio mog života.
Mislim da je podrška veoma bitna jer ona znatno olakšava psihički dio nošenja s bolešću koji je ionako veoma težak. Moram napomenuti da sam imala i ogromnu podršku svojih sefova, što je također pozitivno utjecalo na mene“, kaže nam Mihaela.
Na pitanje je li bilo izazovno pozirati za ovu izložbu Mihaela odgovara potvrdno, dok Anita i Daliborka odmahuju glavom.
“Mislim da je ta izložba divna inicijativa udruge ‘Nismo same’ kao i sve što rade u cilju osnaživanja žena i upravo zato sam se odazvala pozivu misleći da će biti jednostavno pozirati. Međutim kad je Vjekoslav došao kod nas kući sve je to vrlo emotivno djelovalo na mene, što se ne vidi na slici”, odgovara s osmijehom Mihaela, no i dodaje kako se pred foto objektivom osjećala ranjivo. Ipak, dodaje kako je danas fotografija podsjeća na sve lijepo što je proizašlo iz tog razdoblja.
Daliborka kaže da je Vjekoslav hodajuća pozitivna energija. Zamolila ga je da ju fotografira i sa sinom te zaključuje da je sve skupa bilo jedno divno iskustvo, a kosa najmanji problem u cijeloj priči.
“Žena je puno više od frizure…”
Sve tri složne su u mišljenju da su fotografije na kojima ponosno poziraju bez kose, sjajan način da pokažu javnosti kako je žena puno više od frizure, a listopad je pravi trenutak za to. U ovom mjesecu poseban se naglasak stavlja na žensko zdravlje, osobito na podizanje svijesti o raku dojke te odlasku na preventivne preglede. Stoga ne čudi da Udruga Nismo same upravo sada ima jako puno aktivnosti, a sve s ciljem da pomogne ženama koje prolaze kroz svoju životnu borbu.
“U tijeku imamo humanitarnu akciju, 16. po redu, u suradnji sa Zoranom Mrvošem, našim dizajnerom koji nam je dizajnirao jednu tuniku. Prvih 50 komada je planulo. Kroz te humanitarne akcije skupljamo novac za projekt besplatnog taksija prijevoza na kemoterapiju “Nisi sama ideš s nama”. Do sad je 780 žena koristilo tu uslugu kojima smo omogućili više od 26000 besplatnih taksi vožnji na kemoterapiju i zračenja. U listopadu uvijek imamo kampanju “U listopadu nosimo roza” gdje potičemo žene da dijele svoje priče, ohrabruju jedna drugu i pozivaju na redovite preventivne preglede.
Imat ćemo i radionicu koju će držati naša suradnica, psihologinja Ivona Poljak. Imamo i book club, na to smo jako ponosne. Redovito se družimo, a uskoro ćemo krenuti s radionicom kreativnog pisanja koju će nam držati Ivana Bodrožić.
Gledamo da podižemo svijest, imamo i jako puno pratitelja, više od 55.000 i svi su oni jako aktivni. U cijeloj regiji nas prate. Naši su društveni kanali postali mjesto povezivanja, ženama to puno znači, jedna drugu bodre. Meni je bilo prekrasno svjedočiti susretu dviju žena iz Slavonije, koje su podijelile priču na stranici Nismo same, a koje su nekada sjedile zajedno u školskoj klupi. Nisu se vidjele od školskih dana te su se preko našeg portala ponovno povezale i zimus našle u Osijeku. Portal je ispunio smisao skroz”, zaključuje Ivana Kalogjera Brkić pozivajući čitateljice She.hr da pogledaju izložbu “Ja sam snaga”.
Portreti ovih hrabrih žena u Međunarodnoj zračnoj luci Zagreb, bit će izloženi do 31. listopada. Ženska hrabrost i neiscrpna energija na njihovim licima naprosto će vas razoružati!
Partneri projekta #brinimojednaodrugoj: Biobaza, Intimina, nutribullet, OMNi-BiOTiC, Tvornica zdrave hrane, Uriage, Argentum, Lactogyn, Libresse, Poliklinika Medikol, Pharmeria & Femimaxx, Yasenka
