Osma konferencija Hrvatski dan debljine u organizaciji Udruge za prekomjernu težinu, Opće bolnice Varaždin i Sveučilišta Sjever te suorganizaciji Hrvatskog društva za debljinu HLZ-a i Hrvatskog društva za barijatrijsku kirurgiju HLZ-a ove donijela je mnoštvo novosti i smjernica na koji način prepoznati debljinu, koji su joj uzroci i kako ju liječiti.
Zaključak je kako je prevencija rezervirana većinom za mladu populaciju i roditelje, jer čak 1.180.000 odraslih osoba u Hrvatskoj živi s debljinom, kao i 56.000 djece i adolescenata, što nam jasno govori kako smo s prevencijom zakasnili kod većine odraslog stanovništva. Prevencija i edukacija stanovništva najvažniji su alati u sprječavanju daljnjeg porasta pretilih i debelih u društvu, a multidisciplinarni pristup liječenju pretilih nužan je za poboljšanje njihova života te fizičkog i mentalnog zdravlja.
Danas razgovaramo s predsjednicom Udruge za prekomjernu težinu, Sonjom Njunjić.
Kako razgovarati, kako pokrenuti razgovor s osobama s pretilošću i pri tome ih ne uvrijediti?
Kao i sa svakom osobom, koja ima neki zdravstveni problem. Treba biti pažljiv i u razgovor unijeti duboko poštovanje, jer je bolest inače stigmatizirana.
Osoba s debljinom posebno ima osjećaj da, obično slušajući tisuće savjeta, može, da hoće, manje jesti, više vježbati, a ona to ne radi, i odmah osjeća ‘krivnju’. Osobu se mora dobro slušati s puno empatije i razumijevanja. Stvoriti njeno povjerenje.
Je li debljina bolest i koja je uloga obiteljskog liječnika pa i samog obrazovnog sustava?
Debljina jest bolest, još 1958 WHO je proglasio bolešću i RH definitivno daje šifru E66, da bi se mogla službeno tretirati i liječiti kao i svaka druga bolest.
Prvo u obitelji treba svome članu, djetetu, adolescentu jasno i glasno svratiti pažnju na njegov izgled i ponuditi pomoć. Velika uloga je odgojnog sustava da uči o ispravnoj komunikaciji od vrtića nadalje, da bi priču usavršavao obiteljski liječnik, u kojega najviše pacijent vjeruje.
Bez multidisciplinarnog pristupa nema rješenja, obiteljski liječnik mora prepoznati razloge koje pacijent iznosi, i u odnosu tih razloga savjetovati da osoba ode razgovarati kod psihologa ili još bolje kognitivno bihevioralnog (KBT) terapeuta, koja metoda otkriva duboke razloge ‘zašto se utječe za svaki problem hrani’. Mozak je nositelj puno, do sada, neobjašnjivih odluka, jer, nažalost, i potražiti psihološku pomoć je stigmatizirano.
Djeca uče po modelu, a roditelji su često loš uzor svojoj djeci. Kako uključiti mlade ljude u borbu protiv debljine?
Od obitelji sve kreće, i roditelji to trebaju osvijestiti. Djecu treba poznavati, njihove naklonosti, želje, potrebe. Djetetu su zabrane ‘crvena krpa’, i od toga se stvaraju devijantna ponašanja, roditelji se ‘voleći i brinući se o svom djetetu’ svakodnevno trebaju ponašati pošteno i iskreno, cijeniti svoje dijete, razvijati mu samopouzdanje i graditi put otvorenosti da s djetetom komunicira s dubokim poštovanjem.
Roditelji ne smiju nametati pravila, nego ih stvarati sa svojom djecom kao partnerima. Mladi ljudi žele biti dio društva i imati utjecaj u stvaranju kvalitetnog društva, a roditeljska dužnost je pružiti tu mogućnost.
Što je sa starijom populacijom?
Kako živimo tijekom života, takvi smo u starijoj dobi. Razlika jest da nas još pritisnu predrasude o prihvaćanju godina ‘ah sad sam u menopauzi ili andropauzi, nije važno kako izgledam, i normalno je da bolesti dolaze’… To nije tako! To je zamka u kojoj lagano umiremo, gubimo ostvarenje snova koje smo imali. Nikada nije kasno biti ono što smo mogli biti u ‘mladosti’.
Želimo cijeli život nešto stvarati, slikati, svirati gitaru, brzo hodati, putovati, razvijati nove vještine, ali stvorili smo obitelj zbog koje zbog nemanja vremena puno toga ne stižemo.
Jednog trena u životu otvore se mogućnosti da više ne idemo na posao, i što?
Napraviti svoj projekt samo za sebe, uključiti neke bliske ljude ili stvoriti novi krug prijatelja i započeti nove realizacije mojih snova, pretvoriti ih u stvarnost, na ponos sebe i svoje obitelji. Veliko je zadovoljstvo prisustvovati javno zdravstvenim akcijama, učiti i širiti svoje vidike, biti znatiželjan, obogatiti se umno i tjelesno, zaljubiti se u prirodu, ljude.
Koje inovativne pristupe ili kampanje namjeravate koristiti kako biste privukli pažnju i potaknuli na promjene navika? Kako se motivirati?
Najvažnije je biti realan, nije isto planirati i odmah uspjeti. Idemo korak po korak. Emocije su uz nas, ali samo emocije bez razuma su ubojstvene. Moramo uskladiti želje i mogućnosti.
Svaki dan lagano vježbanje u vlastitoj kući, biti skroman i čist i tjelesno i misaono, izbjegavati osobe, čak i u vlastitoj obitelji, koje su pesimisti i bezvoljni. Zapravo, ne dozvoliti da nas destimuliraju u našim nakanama boljeg življenja.
Ne činiti ništa što pritišće vlastiti um, suočiti se sa svojim tijelom, ako je već zarobljeno u debljini, lagano sam sagledati razloge. Nije masno, slatko i slano rješenje, to su prevare mozga. Važno je i razgovarati sa strukom.
Hrana je naša pratiteljica, ali i s njom trebamo razgovarati i poštivati je. Imajmo cilj kakvi želimo biti zbog sebe, ne zbog drugih. Cijeli život misliti na najvažniju osobu, a to je vlastito ‘ja’.
Kako potaknuti suradnju između zdravstvenih djelatnika, obrazovnih institucija i lokalnih vlasti?
Odavno, 2010. godine u EU je kazano da u borbi protiv debljine treba umrežiti pacijenta, struku i politiku.
Međutim, to je zahtjevno i teško, svakim danom se mora razmišljati o zdravstvenoj pismenosti, ali i o osobnoj odgovornosti. Temeljno je biti sam sa sobom iskren, tada zračimo istinom i vjerom.
Nije zaključak ‘ujedinimo se’, nego je zaključak – imamo 75 % prekomjerno teških osoba, a od toga 30 % ozbiljno debelih. Put nam je da problem prepoznamo, procijenimo i postavimo cilj, a struka treba preporučiti i savjetovati, uz promjenu stila života i lijekova, stvarati zdravije tijelo.
