Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Dobar posao

Iza pidžamica za knjige, pamučnih blazinica i uložaka LeKa stoji inspirativna žena s Kvarnera: Danas bi moj izbor bio identičan, iako sada znam koliko ništa nisam znala kada sam pokretala obrt

Vaše se radno mjesto ukinulo, više niste potrebni. S ovim se scenarijem u Hrvatskoj susreću brojne majke, a među njima je i Branka Kurelić iz Viškova. 

Dijete je napunilo godinu dana, proslavili ste prvi rođendan i vraćate se na posao. Vrijeme je proletjelo, teško se odvojiti od klinca, ali vam je i drago što se vraćate svojoj rutini, veselite se poslu i jedva čekate popiti kavu s kolegama. No, umjesto dobrodošlice, dočekuje vas “hladan tuš”. Vaše se radno mjesto ukinulo, više niste potrebni. S ovim se scenarijem u Hrvatskoj susreću brojne majke, a među njima je i Branka Kurelić iz Viškova.  No, znate kako se kaže, gdje se zatvore vrata, otvori se prozor.  U tom trenutku bilo bi dobro, uz razum poslušati i srce pa možda, poput Branke, svoj hobi pretvoriti u posao.

Dokazala je da, kada srce zatitra, sve se može, a kod nje je ljubav prema šivanju bila toliko velika da  je izbrisala baš sve prepreke. “Nisam niti jedne sekunde razmišljala o tome da mi možda neće ići jer je želja za učenjem bila jača od neznanja pa čak i od činjenice da sam ljevakinja i da sam prvi put materijal stavila s krive strane mašine, da mi se profesorica na tečaju ulovila za glavu kad sam uzela škare u lijevu ruku jer nisu imali adekvatnih škara za ljevake, i da sam skoro proplakala kad sam lijevom rukom pokušala uvesti konac u endlericu- svi koji su ikada pokušali znat će o čemu pričam”, veselo će Branka.

Intervju s ovom inspirativnom Kvarnerkom, vlasnicom obrta LeKa koji proizvodi ekološki asortiman za bebe, djecu, majke i žene, ali i ljubitelje dobre knjige, pročitajte u nastavku. I ne zaboravite zaviriti u njezino platneno carstvo. Sigurne smo da ćete pronaći nešto za sebe ili poklon za svoje prijateljice (blagdani su iza ugla). Njezini proizvodi, osim što su vrlo praktični, izgledaju neodoljivo!

Prije osam godina odlučili ste se otvoriti obrt i hobi pretvoriti u posao. Kako ste se odlučili na to i kako iz današnje perspektive gledate na taj korak?

Tako je, prije osam godina šivanje mi je bilo hobi, a kako sam se tim hobijem bavila za vrijeme porodiljnog dopusta, moje su kreacije bile namijenjene pretežno mojoj bebi i bebama mojih prijateljica. Bila sam zaposlena i nisam imala razloga baviti se mišlju da od hobija napravim posao. Tek kad je taj porodiljni istekao i kada sam se trebala vratiti na posao, susrela sam se s grubom realnošću u kojoj za mene u mojoj bivšoj firmi više nije bilo mjesta. Kompanija se našla u problemima koji su zahtijevali restrukturiranje i gašenje pojedinih radnih mjesta, između ostalog i mojeg.

Odluka je pala preko noći jer sam se našla zapravo pred nemogućim izborom – naći novi posao, opet se prilagođavati novoj radnoj okolini, uz malenu bebu ili krenuti razvijati posao od hobija. Odabrala sam drugu opciju bez puno premišljanja i krenula u LeKa avanturu. Danas bi moj izbor bio identičan iako sada znam koliko ništa nisam znala. I koliko mi je značila podrška moje okoline. No, opcija odustajanja više nije postojala i morala sam se snaći u novonastaloj situaciji.

Zašto LeKa?

Kod odabira imena, također nije bilo puno dvojbe – Le i Ka inicijali su moje djece, sina Leonida i kćeri Kale. Zbog njih sam odabrala poduzetništvo i oni su ti koji su mi bili najveća inspiracija.

Kako ste se osjećali kada ste se s porodiljnog vratili na posao, a za vas više nije bilo mjesta? To je na žalost vrlo česta praksa u našoj zemlji.

Na moju sreću, zadnje radno mjesto na kojem sam u korporaciji prije porodiljnog bila je ono samostalnog referenta kadrovske administracije u Odjelu ljudskih resursa. Kažem na sreću jer mi je poznavanje Zakona o radu bio dio opisa radnog mjesta te sam bila svjesna svih mojih radnih prava proizašlih iz radnog odnosa, što mi je olakšalo odlazak. A osjećaji… prošla sam ih sve. Od ljutnje, bijesa, tuge, samoanalize, na dalje.

Danas zaista ne volim isticati kako je obrt nastao na osobnoj ruševini, ali zbog svih koji prolaze kroz isto, mogu reći da suosjećam i da je moguće iz svega toga izvući i nešto dobro. Kako se kaže, kad se zatvore vrata, otvori se prozor, tako je kod mene otprilike bilo.

Što biste savjetovali ženama koje se nađu u sličnoj situaciji?

Savjetujem im da se prije ikakvog potpisa dobro raspitaju o svojim pravima, da si osiguraju ako je ikako moguće barem godinu dana financijske sigurnosti kroz otpremninu i pripadajuće naknade i da se odmah bace na posao. Bilo kroz proučavanje mogućnosti za pokretanje vlastitog posla, bilo kroz aktivno traženje novog zaposlenja, i, ništa manje bitno, neka upišu neku od brojnih edukacija koje se nude preko raznih mjera. Meni je sve to pomoglo.

Izrađujete proizvode za bebe i za žene, platnene uloške, blazinice za dojenje i za skidanje šminke pa čak i ljuljačke za djecu i pidžamice za knjige? Odakle ideje za artikle i na što posebno pazite u proizvodnji? Ova pidžamica za knjige nas je posebno zainteresirala. Otkud ona u vašem asortimanu?

Artikli koje radim najprije su nastali zbog potreba, mojih, moje obitelji, mojih prijateljica, a kad se posao proširio i kad sam stekla stalne kupce, dio je artikala nastao i u suradnji s njima. Često se znalo dogoditi da nešto želim raditi, ali zbog nedostatka vremena naprosto ne stignem i onda stigne neki zanimljiv upit koji me natjera da to vrijeme za razvoj novog proizvoda ipak nađem. Kod razvoja proizvoda pazim na sigurnost, na kvalitetu materijala i ako je ikako moguće, na multifunkcionalnost.

Konkretno za pidžamice mi se javila moja draga klijentica s upitom bih li ih napraviti za nju i njene prijateljice. Kako i sama dosta čitam te pratim razne knjiške grupe i blogove, već sam se bila susrela s pojmom pidžamica za knjige i tu se dogodio onaj trenutak koji  sam maloprije spomenula, a u kojem sam sve drugo stavila „sa strane“ i bacila se na razvoj moje varijante pidžamica. Svjesna sam da taj proizvod „iskače“ iz ostatka asortimana namijenjenog bebama, djeci i ženama, ali ogroman sam ljubitelj čitanja tako da su se pidžamice naprosto morale naći u stalnom asortimanu. Trenutno su mi najdraži proizvod jer ih najviše i koristim od svih mojih proizvoda.

Vaši su proizvodi ekološki i podrška su ženskom zdravlju jer su napravljeni od prirodnih materijala. Pretpostavljamo da ih i sami koristite. Možete li nam reći u čemu je razlika u odnosu na klasične uloške (koliko se uštedi na godišnjoj razini, kakav je osjećaj nositi ih i koliko ih je komplicirano održavati)?

Hvala na ovom pitanju. Da, koristim platnene uloške, i dnevne i menstrualne i zaista, nakon višegodišnjeg korištenja mogu napisati sve iz vlastitog iskustva. Osobno, platneni su mi se ulošci pokazali pouzdanijima, mekšima i bolje upijajućima od jednokratnih. Kod mene nije došlo do skraćivanja ciklusa ili  ublažavanja bolnosti ciklusa, ali neke žene kažu da su im platneni ulošci pomogli i u tome.  Platneni ulošci nemaju nikakvih mirisa. Uštede nema na (jedno)godišnjoj razini, ali ako uzmete podatak da platnene uloške koristite otprilike pet godina (mogu potrajati i duže), a isplate se nakon 12-18 mjeseci, ne može se zanemariti ni taj financijski aspekt. Nedavno sam računala da sam prve uloške koje sam kupila (dakle još i prije nego sam ih počela raditi) koristila skoro sedam godina, a isplatila ih nakon godine i pol. Dnevne uloške peremo češće pa im je i trajnost kraća, ali mislim da nije manja od tri godine.

Što se održavanja tiče, zaista nije komplicirano. Svi se ulošci mogu presaviti i tako pospremiti u nepropusnu vrećicu (koja je također dio mog asortimana) pa prije pranja naprosto otvoriti, ubaciti u perilicu na program ispiranja i potom dodati u bubanj ostatak rublja spremnog za pranje. Mogu se i nakon nošenja isprati i osušiti te tako čekati pranje, ali kako ja bijelo rublje perem relativno često, nikad se ne dogodi da ulošci stoje više od dan – dva dok čekaju pranje. Dnevni se ulošci peru najnormalnije s bijelim rubljem.

Imate li stalne kupce i koji vam je artikl najprodavaniji?

Neki su kupci uz mene od prvih dana i ne mogu opisati koliku zahvalnost osjećam zbog toga. Rijetko se desi da kupac ne ponovi kupnju, uglavnom se vraćaju. Volim čuti i uvažiti sve povratne informacije koje dobijem pogotovo one sugestije koje me tjeraju da budem bolja u onome što radim, možda se zato kupci i vraćaju. Što se artikala tiče, svi se prodaju podjednako, s nekim sezonskim oscilacijama, što također veseli.

Kako je biti mama i žena u poduzetničkim vodama? Koliko je izazovno  ispuniti sve obveze na oba polja? Koliko je važna podrška supruga, obitelji? Tko uskače kada “gori pod petama”?

Biti mama i žena u poduzetničkim vodama, pa k tome još i mama koja radi od kuće, a djeca su na pragu puberteta, zna biti prilično izazovno. Pokušavam odijeliti majčinski i poduzetnički dio tako da kada radim, ne kuham i ne pregledavam zadaću, ali često mi to baš i ne uspijeva. Radni se dan zna protegnuti do kasno navečer, a privatni dio čišćenja, spremanja i kuhanja nekad obavljam u vrijeme kad su svi drugi na svojim radnim mjestima. Zato je podrška obitelji, pogotovo supruga jako bitna. Dogovaramo se svaki dan i radimo rasporede zaduženja kako bi sve stigli. A kad baš jako “gori”, angažiramo i baku i djeda.

Koliko se Branka danas razlikuje od Branke od prije osam godina?

Kad razmišljam o poduzetničkom putu koji sam prošla, zaključujem da Branka danas i Branka nekad nisu iste osobe. U proteklom sam razdoblju zaista naučila puno o sebi. Naučila sam da mogu biti poduzetnica. Mogu iz dana u dan učiti jer danas imam puno više znanja i vještina, nego sam ih imala prije osam godina. Sama sam i radnik u krojačnici i šivaoni, i web administrator, i logističar, i knjigovođa i PR i voditelj društvenih mreža, fotograf, dizajner…

Nekad mi je posao bio puno više specijaliziran i nisam imala nikakvu predodžbu o tome što znači kad sve radiš sam. Dio sam zadataka naučila delegirati, ali tek nakon što sam ih usavršila i sama. Uz moj posao, narasla sam i ja.

Odakle ljubav prema šivanju? Što vam je u ovih osam godina bilo najljepše u poslu? Koji su se vaši strahovi pokazali neutemeljenima (kada govorimo o poslu), a gdje se kriju potencijalne zamke?

Šivanje je oduvijek bilo nešto što me privlačilo i što sam htjela naučiti, valjda još iz perioda dok smo oblačili lutke raznim prekrojenim krpicama. Na žalost, u mojoj se obitelji nitko nije bavio šivanjem i ja sam zapravo čekala pogodan trenutak da upišem neki tečaj na kojem ću naučiti šivati. Taj se trenutak dogodio tek s mojih 30 godina kada prvi put sjedam za mašinu na upisanom tečaju. Sa mnom su išle djevojke koje su sve do jedne već imale nekog iskustva pa su me malo u čudu pitale kako to da sam platila nešto, a ne znam hoću li znati uvesti konac u mašinu.

Nisam niti jedne sekunde razmišljala o tome da mi možda neće ići jer je želja za učenjem bila jača od neznanja pa čak i od činjenice da sam ljevakinja i da sam prvi put materijal stavila krive strane mašine, da mi se profesorica na tečaju ulovila za glavu kad sam uzela škare u lijevu ruku jer nisu imali adekvatnih škara za ljevake, i da sam skoro proplakala kad sam lijevom rukom pokušala uvesti konac u endlericu- svi koji su ikada pokušali znat će o čemu pričam. Uspješno sam savladala sve te sitne prepreke i naučila dovoljno da sama nastavim vježbati.

Što se lijepih trenutaka tiče, dogode se svaki put kad netko prepozna i pohvali moj rad – bilo od kupaca, bilo od medija. Uvijek me iznenade takve situacije. A kroz godine rada, anegdota ima priličan broj i one su pretežno vezane uz naš direktan kontakt s kupcima na sajmovima. To mi je iskreno i najdraži dio posla, kad izađem „van“, gdje mogu predstaviti svoj rad kupcima bez društvenih mreža između nas. Strahovi i zamke su u vijek prisutni, kad jednog otklonim, dođe drugi, no to je također dio procesa stvaranja.

Uvijek postoji strah od toga kako će kupci prihvatiti i hoće li prepoznati moju ideju, hoće li im se svidjeti moja realizacija, hoće li biti zadovoljni proizvodom i jesu li spremni platiti za njega onoliko koliko ga i ja cijenim. To su neki strahovi koji se na kraju pokažu neutemeljenima, ali stalno su tu negdje, i dobro da jesu, jer kod obrtništva nema mjesta opuštanju i o svemu treba promisliti više puta. Upravo je to opuštanje najveća zamka. Pogotovo kod mog asortimana jer bebe brzo rastu i stalno treba nuditi nešto novo i tražiti nove kupce.

Postoji li ženska solidarnost u poduzetništvu? Imate li zajednicu u kojoj će vas uvijek netko podržati, dati savjet, možda osigurati posao?

Osjetila sam žensku solidarnost u više navrata, od mojih kolegica, ali i od drugih poduzetnica. Upoznala sam nekoliko predivnih žena poduzetnica kojima se uvijek mog obratiti za savjet, a također ću savjet rado i dati. Za razliku od korporativnog svijeta, u ženskom se poduzetništvu zaista bolje osjećam.

I za kraj, što biste poručili ženama koje razmišljaju o tome da se upuste u poduzetništvo? Koje su moguće zamke, a što ih ne bi trebalo obeshrabriti?

Poručujem da je vrijedno pokušati. Okružite se podrškom i krenite. Za početak, ako imate posao, krenite raditi kroz obrt uz posao, i polako gradite svoju zajednicu. Na tome uvijek može i ostati, a možete se razviti do razine da se potpuno bavite svojim poslom. Zamki i obeshrabrenja će biti, ali ako radite pažljivo i ako se borite, morate i uspjeti. Jer dok ne krenete, nećete znati koliko ste jake.

https://www.facebook.com/lekarukotvorine

https://www.instagram.com/leka_rukotvorine/

Više

Darivanje

Djela Marije Jurić Zagorke, majstorice povijesnih romansa koja cijelo stoljeće svojim pitkim pričama oduševljava naraštaje čitatelja, objavljena su u suvremenom ruhu dizajnerice Tesse Bachrach...

Događanja

Otkrivamo što to čini žene ljubomornima, zašto se ponekad pretvaraju u monstrume iz čista mira tražeći izlike u PMS-u i tko su njihovi zakleti...

Seks

Izgled, težina, spretnost... puno je toga što se partneru mota po glavi.

Seks

Dame, ako niste raspoložene za seks vikendom, možete odahnuti.

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.