U nedostatku adrenalina, u mom i ovako poprilično aktivnom životu, sa svojih punih 40 godina, počela sam se rekreativno baviti olimpijskim dizanjem utega.
Da mi je netko prije samo koju godinu rekao da ću se baviti ovim sportom rekla bih mu da je lud. Ipak sam ja jedan totalno antisportski tip koji uopće nikad nije imao ikakvih ambicija niti prema sportu a još manje ambicija prema ikakvom natjecanju.
Meni je to sve tlaka i isuviše stresno.
Probala sam više puta s tim nekim ženskim rekreacijama, ali to je sve bilo kratkog vijeka, ništa to kod mene nije trajalo dugo. Uopće nisam timski igrač, uopće mi ne pašu velike grupe ljudi na istom mjestu koji se drmusaju u istom smjeru u ritmu neke poludivlje glazbe. A, ne, to ja ne mogu, ne palim se na takve akcije.
Stresno mi je samim time što sam isključivi ljevak i kad se trener/ica iz petnih žila zadere: ajmo sad svi desno, ja prvo moram zastati da razmislim koja je desna, a koja lijeva strana (svaki ljevak će razumjeti o čemu pričam). Dok ja razmislim, ekipa je već na vježbi broj 5, a ja još uvijek na onoj u kojoj si mislim koja je lijeva, a koja desna stran. I jebi ga, izgubim tempo, izgubim se sama sa sobom, iznerviram se i ode sve u tri krasne. Nije to za mene i off.
Prije nekoliko godina sam krenula s trčanjem i to mi je bilo ok. Trčim sama, nema interakcije, sama sa sobom i svojim ciljem i to mi je bio pun pogodak. Dođem na stazu, otrčim onoliko koliko mi treba i gibam doma, taman kako meni paše. Međutim, počele su kiše, zime i splasnuo mi je interes za trčanjem, iako se i danas ponekad zaletim na stazu otrčim koji krug, čisto onako iz gušta.
I tako sam se u 40-oj rekreativno počela baviti olimpijskim dizanjem utega. Da, upravo tako, olimpijskim dizanjem utega. Zvuči totalno ludo u mojim godinama, ali eto – dogodilo se i još traje što je najbolje.
Počela sam na nagovor svoje frendice koja diže utege već nekoliko godina.
Idem probati pa kud puklo da puklo
Rekla sam sama sebi, ma idem probati pa kud puklo da puklo. Idem probati, ako mi to nije ono što meni treba uvijek mogu odustati, nitko me na ništa ne sili, tamo sam svojevoljno.
I stvarno, tako ja sramežljivo krenula s njom. Počela sam s drškom od neke metle i neću reći da sam samo od dizanja komada laganog štapa imala totalne upale mišića – strašno i totalna sramota, ali to tako valjda ide.
Kolege dizače koje sam upoznala u klubu gledala sam sa silnim strahopoštovanjem, to je bila totalna elegancija pokreta pod meni izuzetno velikim težinama. Zaista kad vidiš te ljude s kojim težinama rade izbačaje, nabačaje i ostale dizačke vježbe od kojih se sastoji trening – ne možeš da im se ne diviš jer to je meni tada na mom početku jednostavno bio spoj nespojivog. Nikad mi nije bilo jasno da osoba od npr. 80 kg digne više od svoje težine, meni osobno je to bila znanstvena fantastika. Gledajući ih uvijek sam si mislila: ja to nikada neću moći, ali baš nikada….
Međutim, svojom prgavošću, bahatom upornošću i skoro pa redovitim treninzima polako sam počela pomicati osobne granice. S drvenog štapa prešla sam na malo težu štangu, pa onda na još težu, pa onda lagano na olimpijsku žensku štangu sam si uz vodstvo trenera počela lagano dodavati ploče, pa onda na te ploče još novih ploča i težine su se lagano počele dizati, granice su se počele lagano pomicati. Kroz treninge počela sam pomicati svoje osobne barijere kako u tijelu tako i u glavi, a najveća prijetnja uspjehu je upravo ona barijera u glavi i to je amen, meni potvrđeno već nebrojeno puta.
I samo tijelo mi je pokazalo rezultate, mišići su se učvrstili, definirali, svi ti treninzi počeli su dobivati neki sasvim drugi smisao. Nakon nekog vremena kupila sam si svoje prve dizačke tenisice. S tim tenisicama mojoj sreći nije bilo kraja, kao da sam dobila jack pot, a ne samo tamo neke tenisice.
Mnogo puta sam slušala od svojih prijatelja: “Ma što će ti taj sport? Gdje ti je tu sreća? Ne treba ti to, što se mučiš s tom štangom?”
Ali ne, iskreno, navukla sam se na dizanje utega, pomakla sam svoje granice za koje sam mislila da neću nikad, veselim se skoro svakom treningu. Da, skoro svakom treningu se veselim jer ponekad mi se jednostavno ne ide, bude mi tlaka, ali ipak si dam truda, nagovorim se ili me drugi nagovore i odem te se vratim se sretna ne zamarajući se žuljevima na rukama i ne zamarajući se time što se svaki put vratim bijela od magnezija kao da radim u pekari. Ne zamaram se upalama mišića, čak, veselim im se jer tada znam da sam konkretno nešto odradila za sebe, znam da sam se pomakla još jednom, znam da sam pomakla svoje granice a to mi je najvažnije u ovom trenutku.
I kad me pitaju dok kada ćeš dizati utege? Što ti to treba da se patiš s tim težinama s ovoliko godina?
Iskreno, ne znam do kada ću, ali nekako osjećam da sam tek počela, još učim tehniku, još se sve pobrkam kad mi trener u hipu izgovori vježbe tipa: trzaj tehnički, nabačaj ravne noge, vučenje za trzaj + kilaže koje mi zada, jbg, učim, još sam nova iako već treniram duže vrijeme.
Što mi to treba s toliko godina?
Da, upravo to mi treba jer sam još jednom kroz ovaj sport dobila potvrdu toga da samo upornošću i predanošću prema nečem možeš uspjeti.
Dobila sam potvrdu da godine zaista nisu važne da bi se u nečem okusio, da bi se nečim bavio, zaista nisu važne. Iz vlastitog primjera mogu reći da nikad nije kasno, potrebna je samo volja i rad, rad, rad i opet rad i rezultati će doći i to ne bih rekla samo za sport već bih tu misao prenijela na sva polja života.
Nekako, zavoljela sam tu moju malu dizačku ekipu u klubu koji i onda kad ti je tlaka i kad ti se ništa ne da, oni su tu da te potaknu. Oni su tu kao iskusni višegodišnji dizači, tu su da te isprave u tehnici, kao što su i tu kad dižeš neku težinu iz čučnja i misliš da više ne možeš i da ćeš pljusnuti na dupe skupa sa štangom punom ploča, ali ne, oni svojim bodrenjem izvuku iz tebe i onaj zadnji atom snage da ostvariš još jedan svoj osobni cilj, pomažući ti da još jednom pomakneš svoje osobne granice i da shvatiš, da, ja to mogu. Ja to stvarno mogu!
I tako trenirajući ponekad se zapitam kako znaš što ja još sve mogu, a da niti ne znam da mogu?
