Brb – natipkao je prijatelj u chat prozor oko 18 sati. Tri sata kasnije zadnja je poruka i dalje bila ista. Još tri sata kasnije status mu se iz online promijenio u offline. Kakav je to prijatelj i poznaje li on uopće osnove chatiquette-a, zapitali bi se mnogi.
Možda bi većina onih koji se pitaju bile pripadnice ženskog spola. I dok će vas prijatelj bez problema "napustiti" bez da vam uopće kaže zbogom, prijateljica će se prije toga s vama dogovoriti o sljedećem susretu, odigrati "ne, ti poklopi prva" igru i poslati preko nekoliko XOXO oproštajnih pusica i zagrljaja. Tako barem tvrde istraživanja koja proučavaju razlike u stilu online komunikacije ovisno o spolu. Kažu i da su žene također sklonije ubacivanju raznih smajlića iza svake druge riječi tijekom razgovora i pisanju kilometarskih rečenica.
Navelo me to da promislim malo o načinu na koji se ja dopisujem.
Microsoft Comic Chat je bio prvi kojeg sam ikada koristila za spajanje na IRC kanale. Razlikovao se od ostalih koji su tada postojali, iako ja na početku nisam ni bila svjesna da išta drugo postoji, u tome što je omogućavao korisnicima da ih na ekranu grafički predstavljaju stripovski avatari u istom takvom ilustriranom pozadinskom okruženju. Osim što vam je na raspolaganju bila cijela galerija neobičnih likova među kojima ste mogli izabrati vašeg, svaka je rečenica koju ste napisali i poslali u svijet bila popraćena i odgovarajućim izrazom lica i tjelesnom ekspresijom vašeg lika.
Trenutak u kojem sam shvatila da ostali korisnici s kojima komuniciram, a bili su gotovo svi od reda dečki, ne vide nikakve svemirce ni slatke djevojčice već čisti ekran, redove naredbi i slova, mi je ostao u pamćenju kao prilično sramotan. Do tada sam si mislila da sam frajerica, na internetu. Jadno dijete. Ipak, nisam se predala i ubrzo sam ostavila djetinjasti Comic za sobom i prešla na standardni mIRC, koji me zatim vrlo vjerojatno obilježio do kraja života. Naime, i dan danas sam pomalo puritanac kada je chat u pitanju.
Najveći zamislivi horor na mom ekranu izgleda kao prozor s pozadinom u rozoj boji, ogromnim zelenim comic sans fontom i sličicama koje trepere umjesto svake točke. Svaki put kada bi chat programi poput ICQ-a ili MSN-a izbacili svoju novu verziju meni se već dizala kosa na glavi jer sam znala da će se izmijeniti i cijeli set smajlića koji će sada biti još histeričniji, animiraniji i iritantniji.
A zajedno s rastom averzije prema vizualnim promjenama chat programa, mijenjao se i način na koji doživljavam online komunikaciju. Ne bi bilo fer od mene ne priznati kako sam nekada redovito očajavala kada bi me sugovornik ignorirao duže od pet minuta, a kamoli ostavio i otišao bez pozdrava i objašnjenja. Vrijeme na chatu sam provodila koncentrirano, a ne kao danas dok uz priču gledam i televiziju, iščitavam lostpediu, tweetam, odgovaram na mail, usisavam stan, lakiram nokte i općenito potpuno ženski obavljam tisuću i jednu glupost u isto vrijeme, dok tipično muški zaboravljam da mi prijateljica ispisuje romane o svojoj trenutnoj situaciji u ljubavnom životu, očekujući nakon svega moj komentar, pitajući se kuda sam nestala i zašto me nije briga.
Činjenica je da jednostavno postoji toliko toga oko mene, i svih nas, što nam lako odvuče pažnju. Uvijek postoji neki sljedeći link, sljedeći video, nova stranica koju moramo pogledati. Chat prozor s prijateljima služi kao baza, kao maloj djeci koja trčkaraju parkom kao da igri nema kraja, da bi se onda odjednom sjetili odjuriti do mame koja strpljivo sjedi na klupi kako bi uzeli gutljaj soka ili joj pokazali čudesan komad razbijenog stakla koji su našli ispod klackalice.
Što se mene tiče, istraživanje spomenuto na početku teksta, totalni je promašaj, jer niti se ja pronalazim u njemu, niti bih mogla reći da se prijatelji s kojima komuniciram online ponašaju u skladu s njim. Koliko osobu uveseljavaju smajlići, a koliko preferira kratke rečenice ipak ovisi o nekim drugim faktora, a ne spolu.
Rozakoza.com
Možda bi većina onih koji se pitaju bile pripadnice ženskog spola. I dok će vas prijatelj bez problema "napustiti" bez da vam uopće kaže zbogom, prijateljica će se prije toga s vama dogovoriti o sljedećem susretu, odigrati "ne, ti poklopi prva" igru i poslati preko nekoliko XOXO oproštajnih pusica i zagrljaja. Tako barem tvrde istraživanja koja proučavaju razlike u stilu online komunikacije ovisno o spolu. Kažu i da su žene također sklonije ubacivanju raznih smajlića iza svake druge riječi tijekom razgovora i pisanju kilometarskih rečenica.
Navelo me to da promislim malo o načinu na koji se ja dopisujem.
Microsoft Comic Chat je bio prvi kojeg sam ikada koristila za spajanje na IRC kanale. Razlikovao se od ostalih koji su tada postojali, iako ja na početku nisam ni bila svjesna da išta drugo postoji, u tome što je omogućavao korisnicima da ih na ekranu grafički predstavljaju stripovski avatari u istom takvom ilustriranom pozadinskom okruženju. Osim što vam je na raspolaganju bila cijela galerija neobičnih likova među kojima ste mogli izabrati vašeg, svaka je rečenica koju ste napisali i poslali u svijet bila popraćena i odgovarajućim izrazom lica i tjelesnom ekspresijom vašeg lika.
Trenutak u kojem sam shvatila da ostali korisnici s kojima komuniciram, a bili su gotovo svi od reda dečki, ne vide nikakve svemirce ni slatke djevojčice već čisti ekran, redove naredbi i slova, mi je ostao u pamćenju kao prilično sramotan. Do tada sam si mislila da sam frajerica, na internetu. Jadno dijete. Ipak, nisam se predala i ubrzo sam ostavila djetinjasti Comic za sobom i prešla na standardni mIRC, koji me zatim vrlo vjerojatno obilježio do kraja života. Naime, i dan danas sam pomalo puritanac kada je chat u pitanju.
Najveći zamislivi horor na mom ekranu izgleda kao prozor s pozadinom u rozoj boji, ogromnim zelenim comic sans fontom i sličicama koje trepere umjesto svake točke. Svaki put kada bi chat programi poput ICQ-a ili MSN-a izbacili svoju novu verziju meni se već dizala kosa na glavi jer sam znala da će se izmijeniti i cijeli set smajlića koji će sada biti još histeričniji, animiraniji i iritantniji.
A zajedno s rastom averzije prema vizualnim promjenama chat programa, mijenjao se i način na koji doživljavam online komunikaciju. Ne bi bilo fer od mene ne priznati kako sam nekada redovito očajavala kada bi me sugovornik ignorirao duže od pet minuta, a kamoli ostavio i otišao bez pozdrava i objašnjenja. Vrijeme na chatu sam provodila koncentrirano, a ne kao danas dok uz priču gledam i televiziju, iščitavam lostpediu, tweetam, odgovaram na mail, usisavam stan, lakiram nokte i općenito potpuno ženski obavljam tisuću i jednu glupost u isto vrijeme, dok tipično muški zaboravljam da mi prijateljica ispisuje romane o svojoj trenutnoj situaciji u ljubavnom životu, očekujući nakon svega moj komentar, pitajući se kuda sam nestala i zašto me nije briga.
Činjenica je da jednostavno postoji toliko toga oko mene, i svih nas, što nam lako odvuče pažnju. Uvijek postoji neki sljedeći link, sljedeći video, nova stranica koju moramo pogledati. Chat prozor s prijateljima služi kao baza, kao maloj djeci koja trčkaraju parkom kao da igri nema kraja, da bi se onda odjednom sjetili odjuriti do mame koja strpljivo sjedi na klupi kako bi uzeli gutljaj soka ili joj pokazali čudesan komad razbijenog stakla koji su našli ispod klackalice.
Što se mene tiče, istraživanje spomenuto na početku teksta, totalni je promašaj, jer niti se ja pronalazim u njemu, niti bih mogla reći da se prijatelji s kojima komuniciram online ponašaju u skladu s njim. Koliko osobu uveseljavaju smajlići, a koliko preferira kratke rečenice ipak ovisi o nekim drugim faktora, a ne spolu.
Rozakoza.com
You must be logged in to post a comment Login