Nedavno sam u Movie Pubu gledao nastup skupine domaćih stand up komičara i, moram priznati, uživao sam. Dečki su – nastupila je i simpatična Miranda iz Mostara – sjajni pa mi je bio pravi gušt slušati kako poentiraju na račun seksa, manjka seksa, bulimije, politike i drugih vječno zahvalnih tema. Neki od njih, Ivan Šarić, Pedja Bajović, pa i Domagoj Pintarić, kao i taj novi momak Dapach, već su sada takve zvijeri da im treba pod hitno otvoriti prostor na televiziji. Oni to i te kako zaslužuju, a na sve tri naše "glavne" telke ima pregršt emisija koje su zaslužile trenutačno ukidanje. Na primjer Lica nacije Branimira Bilića! Pa tko normalan to gleda? Ja bih to po kratkom postupku šiknuo u Recycle Bin. Mijenjam ženu? Večera za pet? Nepotrebni šund nevrijedan priče! Nije bed, našlo bi se i na Novoj TV emisija koje su zaslužile odlazak u povijest. Ohoho, i te kako!
Pod dojmom te večeri, a malo je reći da se stand up komičarima klanjam do poda jer nije lako izaći pred publiku u pokušaju induciranja salvi smijeha te kontinuirano održavati njezinu pažnju, naročito što je danas mladež sklona čak i kinu ili u kazalištu besramno buljiti u mobitel i tipkati SMS poruke nekome njima bitnom, probao sam sastaviti listu komičara koje sam dosad gledao. I dođoh do zaključka koji glasi: samo je jedan kralj!
Idemo redom. Kad sam bio klinac, nedjeljom popodne na TV Zagreb prikazivala se mozaična emisija urednika i voditelja Saše Zalepugina. Zvala se Sastanak bez dnevnog reda, više je puta mijenjala i naziv i koncepciju, a ja sam je gledao samo zbog jednog čovjeka: Davea Allena. Genijalni Irac s čašom viskija u jednoj ruci a pljugom u drugoj bacao je iz rukava štosove na račun crkve, opatica, pljuvao konzervativce te s razlogom stekao kultni status. Njegov je humor bio mnogo inteligentniji i suptilniji od populističkog pristupa Bennyja Hilla, koji je varirao pet-šest priglupih koncepata. Uvijek se preljubnik skriva u ormaru, taj bucmasti Englez stalno trči za nekim sisatim plavušama i uzdiše jer su nedostupne, a glavna mu je točka bila lupanje onog ćelavog očalinka po glavi. Ne bih o njemu previše…
Od Amera, solidan je bio Richard Pryor. Snimku "Live On The Sunset Strip" svakako morate pogledati. Komičari poput Billa Murraya ili Willa Ferrella iz neuništivog serijala "Saturday Night Live" osvojili su Hollywood, ali, uz svaku pohvalu njihovu nespornom talentu, rijetko kad sam grcao od smijeha uz njihove skečeve. Spike Lee svojedobno je snimio dokumentarac "Originalni kraljevi komedije" u kojem je zabilježeno stand up gostovanje Bernieja Maca i još nekolicine afroameričkih razmetljivaca, koji, ruku na srcu, na mene, kao ni na moje frendove, nisu ostavili neki jači dojam.
Denis Leary probio se s materijalom zvanim "Nema lijek za rak". Tog njujorškog Irca pušim, ali, vulgaran je, počesto naporan a navodno je i cijelu tu priču ukrao od nekog kolege, koji je, eto, ostao nepoznat široj javnosti. Chris Rock bogomdani je talent. Međutim, šteta za nas a dobro za njega, pojela ga je lova. U zadnje vrijeme velika su fora Hispanoamerikanci Carlos Mencia i Pablo Francisco, likovi koji ubitačno šibaju po boljkama i manama američkog društva i popularne kulture.
Ponavljam, nije to lak posao. U "Improvizaciji u Versaillesu" i genijalni je Molière napisao otprilike: "Lako je napisati tragediju, uzmete ubojstvo, preljub i mnogo krvi – i eto vam drame. No nasmijati otmjenu čeljad… To je već mnogo teži posao." U ženskom časopisu Playboy (tamo su uvijek slike golih teta, dakle, to je ženska tiskovina!) naletio sam jednom na intervju s Chrisom Tuckerom, kojeg pamtimo iz filmskog serijala "Gas do daske". Priznao je da je karijeru počeo nastupima u klubovima koji su redovito trajali sedam minuta jer je imao vrlo malo kvalitetnih provala. Pametno je shvatio da ne treba srljati… i dokopao se Tinseltowna.
Vratimo se na ove prostore. Bilo je tu svega. Nelu Eržišnik iliti Maricu Hrdalo nisam nikada uvažavao; bilo koji lik iz "Gruntovčana", od Presvetlog do Cinobera ili Dudeka i Regice za nju je bio ne doktor nego primarijus. Loši vicevi, bezbojna bockanja političara i drugi njezini zahvati kojima nas je davila za svaku Novu godinu nisu vrijedni ikakve polemike.
Čkalja? Jok! Bio je simpatičan i beskrajno popularan, "Kamiondžije" su imale kultni status, prolazila je kod široke publike njegova zbunjena njuška, ali sve njegove opjevane grimase slabašan su miks Fernandela i Jerryja Lewisa. Volio sam ga kao dijete, ali nisam imao previše iluzija da njegov humor previše vrijedi. Stjepan Đimi Stanić, naša najbolja inačica italoameričkih "croonera", znao je između dvije pjesme uvijek prodati suptilnu foru; imao je, a valjda ga ima i dalje, nepogrešiv njuh za potrebe zahtjevnijih slušatelja. Đimi je bio istinski Amerikanac Hrvatske i Jugoslavije!
Ako se malo maknemo od stand upa a ostanemo na području komičnog, vjerojatno ćemo se složiti da su dvije najbolje komedije snimljene u bivšoj državi "Tko pjeva zlo ne misli" velikoga Kreše Golika, zimzelena oda starom Zagrebu koju mogu gledati opet i opet i opet, te "Maratonci trče počasni krug" Slobodana Šijana, kultni naslov nastao prema komadu genijalnog Dušana Kovačevića. Rečenice iz Golikova filma ušle su u svakodnevni govor. Malo tko nije rekao, kad mu sve dozlogrdi, da ide za avijatičara u Abesiniju a oni koji imaju kuću znaju pomalo prezirno dobaciti ekipi koja stanuje u neboderu: "Nije me mati rodila da živim u škatuli!" Ili kad vam žena kvoca, samo potegnete, poput Franje Majetića, prstom po prašini na stolu i velite: "Pogleč! Po tome vidiš kolko vrediš!" O Šijanovim odnosno Kovačevićevim grobarima za koje je Al Capone milo dijete zna se ama baš sve.
Vratimo se stand upu. Dakle, kralj toga strahovito zahtjevnog "žanra" zove se – Đorđe Balašević. Da, Đole. Prava je škoda ako ste propustili nabaviti ulaznice za njegov nastup u Kerempuhu, a dosad ih je bilo više od dvadeset. Ljudi moji, najpopularniji kantautor ove regije, vidjeh na vlastite oči, četiri i pol sata (ponavljam, četiri i pol sata!) bez ikakve stanke, bez gubljenja niti, priča anegdote iz svog djetinjstva, karijere, života a publika, i staro i mlado, neprestano vrišti i maramicama briše suze radosnice. Čista katarza. Nevjerojatno.
Baš sam promatrao, nitko iz dvorane nije otišao na WC a čak i okorjeli pušači, poput mene, nisu pogledavali na sat iz potrebe za nikotinom ili se nadali čik-pauzi. Znam ljude koji redovno hodočaste na Đoletove nastupe i uvijek iznova uživaju kao da im je prvi put. A Balašević? Nije popio ni kap vode tijekom večeri, nijednom se nije zbunio niti je gubio ritam. To je to. Kad se čovjeku poklopi smisao za posao koji radi, kad voli to što čini i ima odličnu komunikaciju s onima kojima se obraća, tu nema umora, nema prepreka, samo davanje i primanje pozitivne energije. Dakle, autor nezaboravnih pjesama uz koje smo odrastali, voljeli ih ili ne, jest Michael Jordan stand up zabave – a to mu nije primarna profesija! Svaka čast!
Aha, zaboravih reći, nisam ni ja loš. Kad bacam provale pred ogledalom, vladar sam svemira, kralj kraljeva! Samo, imam jebenu tremu kad me bilo tko, uključujući i moju kujicu Gigi, sluša pa se nikada neću odvažiti za nastup čak ni pred užom rodbinom a kamoli pred skupinom nepoznatih ljudi. Vraško je to sranje, ta trema. Sjećam se jedne televizijske drame o propalom glumcu koji je imao malo žešći problem: kad je bio na pozornici trijezan, mucao je. Kad bi se napio, zaboravio bi kompletan tekst! E, takvih nas ima ko blata!
Pod dojmom te večeri, a malo je reći da se stand up komičarima klanjam do poda jer nije lako izaći pred publiku u pokušaju induciranja salvi smijeha te kontinuirano održavati njezinu pažnju, naročito što je danas mladež sklona čak i kinu ili u kazalištu besramno buljiti u mobitel i tipkati SMS poruke nekome njima bitnom, probao sam sastaviti listu komičara koje sam dosad gledao. I dođoh do zaključka koji glasi: samo je jedan kralj!
Idemo redom. Kad sam bio klinac, nedjeljom popodne na TV Zagreb prikazivala se mozaična emisija urednika i voditelja Saše Zalepugina. Zvala se Sastanak bez dnevnog reda, više je puta mijenjala i naziv i koncepciju, a ja sam je gledao samo zbog jednog čovjeka: Davea Allena. Genijalni Irac s čašom viskija u jednoj ruci a pljugom u drugoj bacao je iz rukava štosove na račun crkve, opatica, pljuvao konzervativce te s razlogom stekao kultni status. Njegov je humor bio mnogo inteligentniji i suptilniji od populističkog pristupa Bennyja Hilla, koji je varirao pet-šest priglupih koncepata. Uvijek se preljubnik skriva u ormaru, taj bucmasti Englez stalno trči za nekim sisatim plavušama i uzdiše jer su nedostupne, a glavna mu je točka bila lupanje onog ćelavog očalinka po glavi. Ne bih o njemu previše…
Od Amera, solidan je bio Richard Pryor. Snimku "Live On The Sunset Strip" svakako morate pogledati. Komičari poput Billa Murraya ili Willa Ferrella iz neuništivog serijala "Saturday Night Live" osvojili su Hollywood, ali, uz svaku pohvalu njihovu nespornom talentu, rijetko kad sam grcao od smijeha uz njihove skečeve. Spike Lee svojedobno je snimio dokumentarac "Originalni kraljevi komedije" u kojem je zabilježeno stand up gostovanje Bernieja Maca i još nekolicine afroameričkih razmetljivaca, koji, ruku na srcu, na mene, kao ni na moje frendove, nisu ostavili neki jači dojam.
Denis Leary probio se s materijalom zvanim "Nema lijek za rak". Tog njujorškog Irca pušim, ali, vulgaran je, počesto naporan a navodno je i cijelu tu priču ukrao od nekog kolege, koji je, eto, ostao nepoznat široj javnosti. Chris Rock bogomdani je talent. Međutim, šteta za nas a dobro za njega, pojela ga je lova. U zadnje vrijeme velika su fora Hispanoamerikanci Carlos Mencia i Pablo Francisco, likovi koji ubitačno šibaju po boljkama i manama američkog društva i popularne kulture.
Ponavljam, nije to lak posao. U "Improvizaciji u Versaillesu" i genijalni je Molière napisao otprilike: "Lako je napisati tragediju, uzmete ubojstvo, preljub i mnogo krvi – i eto vam drame. No nasmijati otmjenu čeljad… To je već mnogo teži posao." U ženskom časopisu Playboy (tamo su uvijek slike golih teta, dakle, to je ženska tiskovina!) naletio sam jednom na intervju s Chrisom Tuckerom, kojeg pamtimo iz filmskog serijala "Gas do daske". Priznao je da je karijeru počeo nastupima u klubovima koji su redovito trajali sedam minuta jer je imao vrlo malo kvalitetnih provala. Pametno je shvatio da ne treba srljati… i dokopao se Tinseltowna.
Vratimo se na ove prostore. Bilo je tu svega. Nelu Eržišnik iliti Maricu Hrdalo nisam nikada uvažavao; bilo koji lik iz "Gruntovčana", od Presvetlog do Cinobera ili Dudeka i Regice za nju je bio ne doktor nego primarijus. Loši vicevi, bezbojna bockanja političara i drugi njezini zahvati kojima nas je davila za svaku Novu godinu nisu vrijedni ikakve polemike.
Čkalja? Jok! Bio je simpatičan i beskrajno popularan, "Kamiondžije" su imale kultni status, prolazila je kod široke publike njegova zbunjena njuška, ali sve njegove opjevane grimase slabašan su miks Fernandela i Jerryja Lewisa. Volio sam ga kao dijete, ali nisam imao previše iluzija da njegov humor previše vrijedi. Stjepan Đimi Stanić, naša najbolja inačica italoameričkih "croonera", znao je između dvije pjesme uvijek prodati suptilnu foru; imao je, a valjda ga ima i dalje, nepogrešiv njuh za potrebe zahtjevnijih slušatelja. Đimi je bio istinski Amerikanac Hrvatske i Jugoslavije!
Ako se malo maknemo od stand upa a ostanemo na području komičnog, vjerojatno ćemo se složiti da su dvije najbolje komedije snimljene u bivšoj državi "Tko pjeva zlo ne misli" velikoga Kreše Golika, zimzelena oda starom Zagrebu koju mogu gledati opet i opet i opet, te "Maratonci trče počasni krug" Slobodana Šijana, kultni naslov nastao prema komadu genijalnog Dušana Kovačevića. Rečenice iz Golikova filma ušle su u svakodnevni govor. Malo tko nije rekao, kad mu sve dozlogrdi, da ide za avijatičara u Abesiniju a oni koji imaju kuću znaju pomalo prezirno dobaciti ekipi koja stanuje u neboderu: "Nije me mati rodila da živim u škatuli!" Ili kad vam žena kvoca, samo potegnete, poput Franje Majetića, prstom po prašini na stolu i velite: "Pogleč! Po tome vidiš kolko vrediš!" O Šijanovim odnosno Kovačevićevim grobarima za koje je Al Capone milo dijete zna se ama baš sve.
Vratimo se stand upu. Dakle, kralj toga strahovito zahtjevnog "žanra" zove se – Đorđe Balašević. Da, Đole. Prava je škoda ako ste propustili nabaviti ulaznice za njegov nastup u Kerempuhu, a dosad ih je bilo više od dvadeset. Ljudi moji, najpopularniji kantautor ove regije, vidjeh na vlastite oči, četiri i pol sata (ponavljam, četiri i pol sata!) bez ikakve stanke, bez gubljenja niti, priča anegdote iz svog djetinjstva, karijere, života a publika, i staro i mlado, neprestano vrišti i maramicama briše suze radosnice. Čista katarza. Nevjerojatno.
Baš sam promatrao, nitko iz dvorane nije otišao na WC a čak i okorjeli pušači, poput mene, nisu pogledavali na sat iz potrebe za nikotinom ili se nadali čik-pauzi. Znam ljude koji redovno hodočaste na Đoletove nastupe i uvijek iznova uživaju kao da im je prvi put. A Balašević? Nije popio ni kap vode tijekom večeri, nijednom se nije zbunio niti je gubio ritam. To je to. Kad se čovjeku poklopi smisao za posao koji radi, kad voli to što čini i ima odličnu komunikaciju s onima kojima se obraća, tu nema umora, nema prepreka, samo davanje i primanje pozitivne energije. Dakle, autor nezaboravnih pjesama uz koje smo odrastali, voljeli ih ili ne, jest Michael Jordan stand up zabave – a to mu nije primarna profesija! Svaka čast!
Aha, zaboravih reći, nisam ni ja loš. Kad bacam provale pred ogledalom, vladar sam svemira, kralj kraljeva! Samo, imam jebenu tremu kad me bilo tko, uključujući i moju kujicu Gigi, sluša pa se nikada neću odvažiti za nastup čak ni pred užom rodbinom a kamoli pred skupinom nepoznatih ljudi. Vraško je to sranje, ta trema. Sjećam se jedne televizijske drame o propalom glumcu koji je imao malo žešći problem: kad je bio na pozornici trijezan, mucao je. Kad bi se napio, zaboravio bi kompletan tekst! E, takvih nas ima ko blata!
You must be logged in to post a comment Login