Usamljenost boli

Na tretmane bioenergijom ljudi dolaze najčešće iz zdravstvenih razloga. U devet godina profesionalnog rada susreli smo se sa zaista širokom paletom bolesti. Od onih lakših, poput sezonskih alergija, glavobolja, prehlada, pa sve do težih oboljenja kao što su karcinomi, autoimuna oboljenja, bolesti srca i slično. A onda se ponekad dogode ovakve situacije.

U informativnom razgovoru uvijek postavim pitanje koji je razlog dolaska na terapiju i ovog puta odgovor koji je uslijedio je baš ostavio veliki utisak na mene. “Usamljenost” – rekla je gospođa u svojim kasnim sedamdesetima. Zapisala sam ju za terapiju i narednog vikenda došla je na tretman. Odmah sam ju uočila u grupi. Zračila je nekom emocijom koju nisam uspjela objasniti na prvu, ali govor njenog tijela i izraz lica nedvojbeno su vapili za podrškom i pomoći.

Čim sam stavila ruku na predio njenog srca, krenule su suze. Jedva je prozborila da već godinama nije osjetila ljudski dodir. Nježno sam joj dala do znanja da je ovdje na sigurnom mjestu gdje su sve emocije dobrodošle i da se pokuša opustiti. Kako smo nastavile bioenergetski tretman njena energija se vidno mijenjala. Ubrzo joj se promijenila postura tijela, nestali su bolovi, sve više se interesirala za tretman, zadruge ljude u grupi, za mene…

Kroz 4 tretmana uspjele smo puno toga razmijeniti. Priznala mi je da se izolirala od ljudi i od života jer se nije mogla nositi s nekim životnim situacijama. Prvo je ta izolacija bila povremena, a s godinama i sa smrću nekih ljudi prešla je u ozbiljniju izolaciju. U zadnjih godinu dana život joj se sveo na njena 4 zida i na komunikaciju sa svijetom preko TV-a. Odlazak u dućan bio je u velikoj mjeri njen jedini izlazak.

Usamljenost nije neka apstraktna ideja našeg društva ili konstrukt našeg uma. Radi se o stvarnoj pojavi s kojom se susreće sve veći broj ljudi. Usamljenost itekako može imati negativan utjecaj na naše zdravlje (i fizičko i mentalno) kao i na kvalitetu našeg života.

Kroz razne studije pokazalo se da oko 43% starijih osoba iskazuje osjećaj usamljenosti. Studije također ukazuju da kod osoba starijih od 60, a koji se bore s osjećajem usamljenosti, usamljenost može utjecati na razvoj brojnih zdravstvenih tegoba ili čak na rizik od preuranjene smrti.

Znate li kako se osjećaju usamljene osobe?

Prema Sharon Brehm, kod usamljenih osoba pojavljuju se četiri skupine osjećaja koje sadrže specifične osjećaje:

  • depresija (otuđenost, praznina, tuga, izoliranost)
  • samoosuda (nesigurnost, osjećaj srama, samoodbacivanje)
  • nepodnošljiva dosada (nemir, razdražljivost)
  • očaj (beznađe, bespomoćnost, strah, ranjivost).

Jedan od mnogih darova terapeutskog posla je upravo ta konekcija s ljudima. Inspirativna mi je činjenica koliko puno bitnih stvari uspijemo razmijeniti za vrijeme terapijskih susreta. Ponekada, kao u ovoj priči i riječi budu suvišne.

Sam dodir može imati terapijski učinak i pokrenuti lavinu pozitivnih promjena. Iz toga razloga bitno je da je terapeut/kinja prorađena osoba s kapacitetom – da može biti podrška u procesu transformacije, da je autentična, zainteresirana za klijenta i da su joj on/ona uvijek na prvom mjestu.

Zapamtite – terapeuti/kinje su obično i sami/e prošli/e svoju vlastitu transformaciju, te zbog sličnog osobnog iskustva mogu biti podrška ostalima. U jednom terapijskom vikendu zaista je moguće svjedočiti ogromnim promjenama. Kao kod osobe spočetka moje priče. Kod nekoga će te promjene biti brže i izražajnije, kod drugoga će ići nešto sporije. Svatko ima svoj put, svoju priču.

 

Najveća promjena dolazi onda

kada smo donijeli odluku.

 

Kada smo spremni prigrliti odgovornost za svoj život i svoje odluke i kada napravimo prvi korak. Ako govorimo o usamljenosti kao epidemiji modernog društva, onda svakako tu postoji i odgovornost tog istog društva, odgovornost zajednice prema njenim članovima. Svi mi ponekada “zapnemo” i posustanemo kad su životne situacije u pitanju. Nitko ne kaže da je život uvijek jednostavan i da će sve ići glatko. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama. Budimo tu jedni za druge.“ Ako se ne mijenjamo, ne rastemo. Ako ne rastemo, ne živimo.”

Marina Pirš

Bioterapeutkinja, predavačica i osnivačica centra