Drama Queen: Gledaj svoja posla!

Jesen će biti žestoka. Već sad vidim koliko je nerealnih rokova postavljeno i koliko ljudi s kojima si okružen većinom ne kuže ništa. No ponukani onom dobrom starom, „sve se može“ i „naučit ćeš ako ne znaš“, većina i kada nabavi „ stručnjaka“ za određeno područje – dere po svome.

Tko sam ja da im se rugam? Nitko. Najčešće i ja tako napravim. Iako, moram priznati, nikad mi ne bi palo na pamet da radim, recimo, neurokirurški zahvat, ali ću svakako pokušati pofarbati zid na koji sam slučajno izlila pola juhe! Kako bih vam to još plastičnije dočarala, idem kod frizera iako bih, teoretski rečeno, uz dobru mašinicu, mogla sama riješiti problem. Naravoučenije bi bilo da nekad jednostavno moraš posao prepustiti stručnjacima pa i poslušati njihov savjet, zatražiti pomoć. Nije to bez neke veze.

Znate, kada sam se useljavala u drugi stan, izračunala sam da mi se više isplati platiti servis za selidbu i čišćenje nego sama, uz rad i rokove, raznositi i čistiti. Nisam htjela daviti prijatelje iako se njih desetak ponudilo pomoći. Bila sam čak i relativno zadovoljna odrađenim, iako se sve, namještanje i glancanje, uz sve što radim, razvuklo na 30 dana. Kako bilo, nije lako sam sebi stvoriti dom. Teško je unijeti toplinu, sigurnost, mirise i pronaći pravo mjesto za stvari koje si skupljao godinama pa sam zahvalna na svakoj mirisnoj svijeći koju sam dobila i svakom blesavom savjetu. Teško je i upoznati susjede skrivene iza protuprovalnih, pvc vrata.

Shvatila sam ja davno koliko je teško tražiti pomoć. Teško je potražiti savjet, ali i poslušati ga, a sve mi se čini da ga je teško i platiti. Nekako ne cijenimo više ništa.

Recimo, moj nadraži Ruski Princ već mjesecima svojoj susjedi nosi torbe s placa. To je njegovo subotnje jutro i nekako je prešutno pristao na to. Nešto sam se malo rugala cijeloj priči, jer ja se uvijek rugam kako je Dobri Samaritanac i kako ćemo jednoga dana, kad ostarimo, imati svoju malu, staračku komunu u kojoj će on kuhati, a ja vrištati kako je sve zamazao! No on je samozatajnoj, pomalo stidljivoj starici, koja živi vrata do, odlučio pomagati. I znate što, stalno mu se nešto činilo čudno u toj priči o starici. I mi smo pričali smo o tome.  6 mjeseci smo kovali urote, razmišljali glasno… Konačno smo jučer oboje shvatili. Snaga tog „ pomozi mi s torbom s placa“ odnosa je u činjenici da se starica konačno povjerila nekome. I to iz potrebe. Mora na operaciju.

Iza tih susjednih vrata, iza života u jednom velikom, zagrebačkom kvartu, krije se (pomalo) tužna priča. Ono što me najviše boli i što mi se čini najvećim problemom je taj veo srama kojim sami sebe znamo obaviti i prešutno patiti u mračnom kutu sobe. A to, vjerujete mi, ne mora uopće biti tako. Naime, starica živi sa sinom koji 10 godina nije uspio izaći iz stana. Evidentno, čak i laik shvaća, da se radi o ozbiljnom psihičkom problemu. Žena, očito, nije imala snage iznaći pravu pomoć pa njih dvoje žive tako, pomalo pustinjački.

Starica u tom stanu ne živi „od jučer“ kao moj Ruski Princ. Očito je tu godinama.

Pitam se, gdje li su drugi susjedi? Gdje je nestala ljudskost, dobronamjernost? Gdje je nestalo ono pitanje: “Dobar dan, susjeda. Što je novo kod Vas? Kako je Vaš sin?“ Što bi mogao napraviti jedan jedini poziv, recimo, socijalnoj službi?

Bože, koliko svi na krivi način „gledamo svoja posla“, a s druge strane uživamo u intimnoj aferi neke pjevačice koja je, moguće i hotimice, pokazala broj grudnjaka i gaćica i servirala štošta na „izvol’te“.