Drama Queen: Iskrenost je vrlina

Mislim kako je iskrenost najveća vrlina. I trudim se prema svima biti iskrena, pa i prema onima koji mi beskrajno idu na živce. Niti jedne minute ne propustim da im kažem da mi ne „sjedaju“, ako sam pristojna, ili da mi idu na riječ sa slovom K, ako sam baš u elementu. Smatram kao ne treba glumiti. Meni to oduzima puno energije, da vam iskreno kažem. Što sam starija, sve mi je teže biti „pristojna“. A kako sam shvatila jednu moju prijateljicu, nisam jedina takva. Njen je moto „odj*** je pola zdravlja“.

Cijenim iskrenost kod svojih prijatelja. Trenutno nemam baš puno vremena za druženja. Što ću, posao je takav da se ponekad moraš pojaviti na mjestima i među ljudima koji ti beskrajno idu na živce. To ti je opis radnog mjesta. Eventuša, posvuduša lažnog osmijeha. Nažalost, presiječe se to na prijateljima koje, nakon takvih izlazaka, ne uspijem vidjeti. Prvo, dovoljno izlazim da mi se ne izlazi, drugo ne da mi se, treće ne da mi se…. Kužite? Ako kužite dobro, ako ne kužite – što ću vam ja.

Znam onu staru o sto ljudi i sto ćudi, ali , kažem vam, iskrenost se isplati kad-tad. Jutros sam htjela biti dobra prijateljica, za promjenu, pa sam se javila svojoj #najdražoj. Čim je rekla „ hej“ znala sam koliko je sati. Tako ljuta i nabrijana. „Ne mogu sad, a i ne priča mi se.“ Tako iskreno! Kratko, a opet, barem meni, slatko. I zbog tog je volim, jer se ne srami pokazati loš dan, tjedan ili godinu.

Uvijek sam se grozila onih „draga“, „dušo“, „mila“ nasmiješenih pozdrava. Strah me bilo da iza tih kurtoazija ne naletim na „nož“. A bome i jesam. Ti, slatkorječivi, ljudi pokazali su se najgorima… Zato mi je njena mrzovolja izmamila osmijeh na lice, iako znam da situacija nije bajna. Ali, nekako ćemo to pregrmjeti, mislim pozitivno za nas obje. Tu smo, jedna uz drugu. I nadam se da ćemo još dugo ostati i da nam mrzovoljni ispadi neće dopizditi… Da nas neće nikad, ali baš nikad dovoljno naljutiti da se ne zagrlimo i potražimo jedna u drugoj onu sestrinsku, prijateljsku utjehu…

lavica, prijateljice, ljubav

Za par minuta stiže poruka. Osjetim – tužna… „Oprosti“. Kako joj ne bih oprostila! Pa ona je moja #najdraža. Vesela, luckasta, draga… Moj mali švrćo, u dobrim i lošim izdanjima.

Zar nije blago imati nekoga tko se ne skriva? Tko ne glumi? Tko će ti uvijek reći što i kako. Sjećam se njenih riječi od prije par godina, nešto u stilu „ ne razumijem te u potpunosti i ne podržavam takve stvari, ali ću uvijek biti tu, uz tebe“… Ne znam je li mi itko ikada rekao išta ljepše. Pa ni ono „volim te“, od nekog frajera, nije ravno tome!

Jeste kad u situaciji u kojoj ne želiš zamarati druge glupostima? Jer, većinom to jesu gluposti na koje odreagiramo. Kao i na sve drugo, ja reagiram burno. Naljutim se u 5 minuta, a odljutim u 2… A na nju, rijetko kad. Što me, zapravo, čudi. Jer, od kuda mi toliko razumijevanja i strpljenja za nju, a za ostatak svijeta ili moju #onukojaseneznapokrenuti, ni trunke… Ona baš nadrapa. Ali je i ona tu, jer zna da je volim takvu kakva je. I sretna sam jer se konačno pokrenula da je ovako javno moram pohvaliti i naglasiti svima vama da za promjenu nikad nije kasno i da uz malo dobre volje, strpljenja, razumijevanja i snage i brda možete pomicati…