Drama Queen: (Ne)sretni

Valjda sam ostarila. Nemam drugog objašnjenja. Dok se cijela Hrvatska skockava u kockice, mene baš zaboli dupence za taj rukomet, za onu glupu, navodno, motivirajuću reklamu. Da, onu za koju jadni Lino jedino može dobiti Zlatnu malinu (eng. Golden Raspberry Award ili skraćeno Razzie – nagrada koja se dodjeljuje za najgora filmska ostvarenja). Hrvati, sretni i veseli, ponosni dok pobjeđuju, a kad gube rigaju žuč. Svi su stručni, kritični… I svi sve znaju… Eto, trenutno sve znaju o rukometu, sutra o nogometu ili možda nekom filmu. Apsolutno nebitno o čemu – sve znaju. Malo mi je to gadljivo.

Drugo, boli me briga za Valentinovo, ne očekujem nikakav spektakl na 90. dodjeli Oscara… A ne veseli me ni novi Big Brother.

Što žemskinju mora zanimati?

Ne postoji haljina koja će me baciti u trans, cipela, tenisica, hlače, nijansa ruža… Još jednom sam dobila etiketu frustrirane lezbače (*ebi ga, valjda druge ili ti nelezbače nisu frustrirane) upravo zbog tog mog nemara prema svemu što bi me kao žemskinju trebalo zanimati. I, naravno, opet sam se naslušala priča o dugim kosama, ženstvenosti i potrebi da umjesto oblina budeš neka vješalica kojoj će svršeno pristajati sve te modne kombinacije koje su skockali svjetski poznati kreatori, koji, kako to obično biva, vole štrkljave dečke…

Ništa. Prazna sam. Ne vesele me sniženja. Postala sam, očito je, svima čudna.

Znate što? Ne mogu to gomilanje. Ne mogu. Sve te stvari koje te guše, koje ispadaju iz ormara u kojima obično, kad nekud kreneš, nemaš ništa za obući. Ne mogu to podnijeti, to bjesomučno hodanje po nagužvanim centrima i trpanje krpica u vrećice. Krpica koje će se raspasti nakon 3 pranja, a da ne pričam o zagađenju upravo nastalom dobrim dijelom i od te silne potrebe da glumimo hrčka. 10 traperica u 6 nijansi, pa onda 23 haljine, jer tko zna… Ne mogu sve te nijanse cipela, sjenila, marama, šalova, kapa… Ne mogu…

Znate, svaki put se sjetim Igora Mandića, u nekoj HTV-ovoj emisiji, i njegove  izjave: „Briga me, nakon mene može biti i potop“. Da. Tako se ponašamo prema svemu čime smo okruženi. I ne znam što to točno sutra očekujemo?!

Razmišljate li o otpadu? O recikliranju? Znate, neki dan sam, kao kakva luđakinja, kružila oko zgrade u nadi da negdje mogu ostaviti neke staklenke i par (staklenih) boca. Nema. Nemaš gdje. A staklo se u potpunosti reciklira.

Znate li da nas, prema prognozama, ove godine čekaju ekstremne vrućine, a samim time i požari? Znate li da bismo se, prema prognozama stručnjaka, trebali prilagoditi i u nekim područjima potražiti nove kulture koje ćemo uzgajati? Tako je. *ebeš tradiciju, *ebeš pršut, kulen…

Dosta, dosta, dosta…

Dosta mi je motivacijskih govornika (sorry Lino), govora o važnosti osobnih promjena, dijeta „od ponedjeljka“, vježbanja „od ponedjeljka“, zauzimanja stavova, solidarnosti žena, nežena, lezbača, pasa, mačaka…

Znate li da je definicija sreće jedan od najvećih psihologijskih problema? Znate li da definicije sreće uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir… Nekima je sreća samo biti zdrav…

 

„Ljudi koji kažu da novac ne kupuje sreću jednostavno ne znaju kada, gdje i što treba kupovati.“

 

Tim je citatom nepoznatog autora američki psiholog Ed Diener sa Sveučilišta u Illinoisu započeo svoju raspravu o odnosu novca i sreće, objavljenu još 2001. godine.

Jedna je druga eksperimentalna studija pokazala kako su sudionici kojima su umjetno izazvali loše raspoloženje prikazivanjem tužnih i još tužnijih slika bili skloni potrošiti i do četiri puta više od onih koji su bili dobro raspoloženi.

Hrvatice i Hrvati, jeste li vi nesretni? Meni se čini da jeste.