Drama Queen: Prolaznost

Nevjerojatno je to kako vrijeme brzo prolazi. Nisam se niti okrenula, a evo siječanj je već prošao. Jedino što se ne mijenja tako brzo su kondicija, u koju nikad neću doći, ili kilogrami koji će se tako teško izgubiti. Pa, dobro… Dugo sam ja žvakala da ih natučem! Ništa se nije dogodilo baš preko noći.

Ali, što je tu je! Lijepo ću to povezati s jednom dobrom narodnom: „ Ne jeb* ni mlad ni lijep, nego uporan!“ A ja sam uporna! Uporna sam i dok pokušavam zakopčati posve nove traperice, za broj manje. Pa malo skakućem po stanu pa se malo valjam po krevetu… I znojim se. Od muke, naravno. Dok sam ih zakopčala izgubila sam sigurno 100 kalorija. A cilj je gubiti kalorije. Nije važno kako! Dobro, zaustavila sam i nešto cirkulacije, ali to trenutno nije tema.

Ah! Kako samo to vrijeme brzo leti, kako samo godine prolaze i kako se samo znamo zapitati gdje li su prošli oni dani kada samo, na primjer, imali tek pedesetak kilograma, ni jedni sijedu i kad nam bore nisu bile važne…

Dok prostoriju ispunjava miris tek skuhane kave, nježno brišem stakla naočala svjesna da čitanje nikad više neće biti isto. Tako je. Vrijeme nas stiže, a mi samo želimo biti vječno lijepi i mladi i onda pokušavamo kremama, masažama lica i tko zna kakvim tretmanima vratiti vrijeme. Izmišljamo rituale, pokušavamo i pokušavamo, a vrijeme nas ne štedi. Vrijeme baš briga za sve naše pokušaje. Uporno dolazi i prolazi i ostavlja ožiljke na našim tijelima, a nerijetko i u našim glavama. Vrijeme je neumoljivo… Vrijeme je baš uporno.

Vjerojatno je u ljudskoj povijesti jedina neispunjena želja čovječanstva zaustaviti kotač vremena. Da, najvažnija stvar u ljudskim izumima bila bi ona koja bi mogla zaustaviti vrijeme. Nisu to lijekovi za rak, nisu to čudesne operacije koje bi nekome omogućile da, recimo, ponovno hoda. Vječna ljepota i mladost. To je onaj nedosanjani san jednak kraljevskim dvorima i prosjačkim kolibama. Ona luda želja koja bi nam dala još koju minutu, još koju sekundu (ne)sreće na ovome svijetu.

A definitivno smo nesretni. I definitivno na krive načine tražimo zaborav od vlastitih križeva pa se smješkamo i mackamo i pravimo kako je sve u redu. I šutimo. I lažemo sami sebi. Oblačimo kockaste dresove, držimo piće u ruci u nadi da će nam idućih par sati ponuditi zaborav. A vrijeme uporno prolazi i problemi ne nestaju sami od sebe.

No, zašto je toliko važno (p)ostati lijep i mlad? Želimo li ponoviti iste greške ili možda želimo promijeniti sve one gluposti koje smo napravili? Nikad to neću shvatiti. Zašto toliko silno želimo zaustaviti prirodne procese kao što smo posve (ne)svjesno uništili i ovaj, barem za sada jedini, planet koji nam omogućava ostaviti kratak trag u beskraju tako prolaznog vremena?

Zašto djeci nitko ne priča o prolaznosti, o roku trajanja? O vremenu koje nam je dano… O djeliću sekunde u kojoj možemo izgubiti sve? To je škola za život. Najbolji mogući život! Čemu bore, kilogrami, celuliti, male sise, velike sise, usne tanke, usne pune…

Mnogu žive, a da života vidjeli nisu.