Nova je godina… Uvijek se nekako krajem prosinca ta stara godina ispuše i potroši, a mi nekako ustrojeni da više vidimo crno nego bijelo, počnemo upirati prstom i godinu koja je iza nas optužujući ju za sve probleme koje nam je donijela. S druge pak strane, otkucavanjem ponoći s 31.12. na 01.01. kao da vidimo svjetlo na kraju tunela i očekujemo spas od svih i svega u godini koja dolazi. Što sat može promijeniti, što može promijeniti datum ili kalendar?
Kvragu i DDG
Slična je stvar i s rođendanima, posebno onim “okruglim“. Čekajući 20-i rođendan imamo osjećaj da će se sve naše akne povući u tu ponoć, da ćemo momentalno imati izgrađene sve stavove i definiran stil. I onda se tamo do idućeg okruglog rođendana koprcamo u svim tim neizgrađenim stavovima i nedefiniranom stilu, jer upravo je to vrijeme kada se stječu prva važnija (namjerno neću reći teža) životna iskustva. Za očekivati je da pozavršavamo neke prve stupnjeve edukacije ili oni ambiciozniji i više od toga, da takvi nedefinirani izaberemo životne partnere, započnemo karijere i osnujemo obitelji. Hellooo sve to natrpano u 10 godina nedefinirane osobnosti. OMG!
I taman kad pomislimo da će se sav taj kaos smiriti s idućim okruglim ročkasom, onim 30-im, kad ono “bullshit”. Tek tada kreće show. Roditelji nam naglo ostare, mi se uspinjemo po “krvavim“ stepenicama karijernog uspjeha, klinci su još toliko mali da nam i dalje vise sa sise, ramena, kuka ili boka, pogubljene u svemu tome gdje “ko fol” moramo biti besprijekorne skužimo da se mjesecima nismo uspjele naručiti na toliko željenu masažu, da nam je seks postao stavka na “to do” listi i više ni same ne znamo što to znači dokolica, slobodno vrijeme, naši interesi i sl.
I onda umjesto da se okrenemo sebi i to sve nekako posložimo, kampanja zvana Život prestaje u 40–ima. Tada kao više nije primjereno nositi štikle, veliki nakit, bikini, minice i imati dugu kosu. Od nas se jedino još očekuje da budemo DDG (dobro držeća gospođa). E sada nam ili preostaje ili to da se fakat pretvorimo u te DDG ili da lijepo sve pošaljemo u vražju mater i konačno uzmemo stvar u svoje ruke.
Nedavno sam nakon dužeg vremena razgovarala s jednom bliskom prijateljicom. Prošle samo zajedno te 20-e i 30-e i eto sada u 40–ima u isti glas zaključujemo kako su najbolje godine ikada. U nekim stvarima još uvijek možda nemamo sasvim definirane stavove (što znači samo da smo otvorene za nova iskustva i spremne preispitat se), možda nam ni stil nije sasvim pogođen i dalje se dajemo na mnogim poljima života, ali u jednom smo 100% suglasne – BOLI NAS BRIGA ZA SVE TO! Konačno smo sklopile sporazum o trajnom miru s nama samima, nije nam više bitno tuđe mišljenje o nama, možemo biti dio čopora koji odaberemo, ali sasvim smireno i sretno možemo biti i same sa sobom. E to je ono što smo čekale punih 20 godina.
Sasvim smo svjesne da okretanje kazaljki, kalendara ili datuma neće donijeti ništa novo, da je svjetlo na kraju tunela uvijek tu, ako mi tako odlučimo i želimo, da riječ “moramo” brišemo iz svog vokabulara i mijenjamo ju s dvije nove – želimo ili ne želimo. Na kraju jedino za čim žalimo je to što odmah nakon puberteta ne punimo 40.
Pusa,
Marina
You must be logged in to post a comment Login