Naučila sam živjeti s dijabetesom

 – Sve je počelo nakon što sam otišla u zasluženu mirovinu i baš kad sam mislila da ću napokon malo uživati, uslijedio je šok. Naime, iznenada mi je preminuo suprug i život mi se okrenuo preko noći. Pomislila sam, Bože moj, kako ću sada sama sa dvoje djece. Doduše, odrasle, ali me još uvijek itekako trebaju.

– Pritisnuta tmurnim mislima, nedugo iza suprugove smrti počela sam naglo mršavjeti, strašno sam se brzo umarala, često sam mokrila i bila sam konstantno žedna. Iako sam naravno puno puta slušala i čitala o dijabetesu nije mi palo napamet da se to baš i meni dogodilo. No, onda mi je jednog dana susjeda iz zgrade predložila da mi izmjeri šećer na svoj dijabetički aparat.

Stres – znak za uzbunu

– I sad se sjećam da smo se obje samo blijedo pogledale, što je značilo da sve zvoni na uzbunu. Savjetovala mi je da hitno odem do liječnika i da izmijenim prehranu. Kako ona već godinama živi s dijabetesom, dala mi je gomilu korisnih savjeta i na neki način ohrabrila. S druge strane, liječnica me ukorila i zamolila da svoju bolest shvatim vrlo ozbiljno. Tada sam dobila tablete koje pijem i dan danas.

– U međuvremenu sam pila i neke čajeve, proučavala literaturu o dijabetesu, pričala s drugim osobama koje imaju isti problem i došla sam do zaključka da je smrt mojeg supruga očito bio okidač za moju bolest. Odnosno, da sam tu bila najslabija.

– No, ipak, kako se kaže:„Što te ne ubije, to te ojača“, pa sam kroz sve ove godine naučila živjeti s dijabetesom. Desi se da ponekad pokleknem kad je u pitanju hrana, ali uglavnom šećer držim pod kontrolom i naravno, sretna sam što još uvijek nisam na inzulinu. Iako ni to ne smatram najgorom stvari na svijetu.