Bio je ovo nedavno moj post koji je svakako zaslužio svoje mjesto u mojoj kolumni i koji me potaknuo da otvoreno pišem o tome zašto se žene boje ili srame stati pored “obične šipke.”
U malim dječjim glavicama ovo je samo šipka ili prečka, nazovite je kako god hoćete, kao i svaka druga na dječjem igralištu po kojoj se penju i spuštaju, uživaju savladavajući različite motoričke izazove. I naravno, osmijeh je na licu jer ima li što ljepše od čistih, neiskvarenih misli koje se samo prepuštaju prirodnim emocijama koje su posljedica njihove uživancije.
Stavimo li pored iste te šipke ženu, ona je kurva, ili striptizeta ili je u najmanju ruku nemoralna, jer se penjući po toj istoj šipci prepušta identičnim emocijama koje pokreću njeno tijelo.
Jeste li se ikad zapitali u čijoj je glavi problem? U onoj koja se penje i uživa u osjećaju snage i slobode baš kao i djevojčica čiji osmijeh ne silazi s lica ili u onoj glavi koja je kritizira ili osuđuje? Zanimljivo, je l’ da? Nikad niste tako razmišljali, jer što je uistinu loše ili sporno u 4 zida dvorane koristiti šipku kao sportski ili plesni rekvizit, a da pritom nismo u noćnom baru ili u krilu nekog muškarca.
Na drugog godini faksa moja je šipka na kolegiju iz sportske gimnastike stajala vodoravno, a sada stoji okomito, ima li razlike? Ima, ali samo isključivo jer ova okomita šipka pomaže osvijestiti tijelo u novoj dimenziji te osim izdržljivosti i snage tijelo povezuje s našim vlastitim emocijama.
Jednom su moju mentoricu, osnivačicu S faktora, Sheilu Kelley novinari pitali zadirkuju li je ljudi otkako je popularizirala ovaj oblik vježbanja u Americi, a ona je odgovorila: “Da, zadirkuju me, ali nije mi važno jer sam uz šipku otkrila tajnu koju oni nisu, i da, zato me zadirkuju.”
Iz moje perspektive ta tajna o kojoj Sheila govori meni je omogućila da iz 26 godišnje “djevojčice” prerastem u snažnu i slobodnu ženu. Kad kažem slobodnu, mislim da mi je pomogla da savladam nelagodu i sram s kojim se susreće velika većina žena na našem podneblju, a mnogim mojim klijenticama da pobjede strah i vrate vjeru u vlastito tijelo koje mnoge nikada nisu imale. Ona mi je pomogla da probudim svoju senzualnost te da pomalo muškobanjaste mišiće preoblikujem u nikad ženstvenije. Jednom riječju, pomogla mi je da postanem uistinu sretna žena.
Drage žene, priznajmo sebi da nismo rođene u zemljama poput Puerto Rica ili bilo koje zemlje gdje se jednako njeguje kult duha i tijela, gdje djevojčice od malena slobodno vrte svojim kukovima i uživaju u prirodnim emocijama koje su nama od malena “zabranjene”. Ali zašto se bojati vlastitog tijela? Zašto živjeti u uvjerenju da činimo nešto lose plešemo li i prepuštamo li se emocijama apsolutne sreće?
To samo znaju oni koji su nam to uskratili i koji se debelo srame svog tijela i vlastite seksualnosti koja je skrivena duboko u zoni naših kukova.
Apsurdno je pak oduvijek bilo što su te iste djevojčice, koje nisu smjele plesati, već u ranim tinjedžerskim danima bombardirane novinskim štivima o seksualnosti, o ovoj ili onoj pozi u seksu, a tužno je što nikada nisu imale priliku povezati se same s tim istim svojim tijelom čije su same vlasnice i koje su u mojoj dvorani nekad, čak i s pedesetak godina to tek počele otkrivati. Tek su u mojoj dvorani shvatile da plešući ne rade ništa loše već uživaju u potpuno prirodnim emocijama koje su si čitav život iz ovog ili onog razloga uskraćivale.
Već punih deset godina ni sekunde nisam dvojila da sam rođena na ovaj svijet upravo s tim razlogom da radim ono što radim, da danas nakon uspješnih deset godina povezujem kineziologiju i psihologiju , tijelo i emocije te pomažem ženama da pronađu svoje pravo, slobodno ja, kojeg se ne boje, niti srame.
Uvijek sam bila ambiciozna, slobodnog duha, vrckasta i među mnoštvom, gotovo jedina koja je plesala gdje god da je došla. Nikada me nije zanimalo što će drugi reći, smijem li ja plesati ili ne, uvijek sam bila prva i nerijetko jedina na plesnom podiju. Žalosna sam bila samo kad sam u svakom izlasku gledala djevojke ili danas žene koje su stajale ukamenjene na šanku s časom u ruci jer su se bojale plesati. U njihovim glavama gotovo uvijek je ista misao, sram me je, nisam sigurna plešem li dovoljno dobro, pa što će drugi reći…
Obuzme me neopisiva tuga jer znam koliko sreće i koliko prekrasnih i pozitivnih emocija struji mojim tijelom dok plešem i želim da svaka žena to osjeti barem jednom u životu.
Nebitno je tko će i što reći ili kako će izgledati, sve dok ti, draga, uživaš! To je moja poruka svim ženama koje žele uzeti stvar u svoje ruke i prepustiti se čaroliji prekrasnih emocija koje ples pobuđuje. Upamtite da tijelo i emocije idu u paketu, što danas znanost itekako dobro potvrđuje i nikad nije kasno to isto tijelo prije svega upoznati i zavoljeti ga sa svim njegovim vrlinama i manama.
Za kraj samo ću nadodati, da ipak živimo u 21. stoljeću kada sex prodaje i kada nemoral uistinu postoji i kada će mnogi ovu “moju” priču prepričati i otplesati u nekom svom izdanju, koje neće biti tako lijepo za oko i čarobno za dušu, što i doista rade.
Tako da nemojte misliti da bi svoje dijete dala u bilo koji drugi klub plesa na šipci, osim onog maminog jer sa sigurnošću znam da je mala granica onog lijepog i vulgarnog, emotivnog i nemoralnog.
Moramo razdvojiti onaj ples na šipci natjecateljskog karaktera i akrobacija od inačice S faktora (čija sam jedina školovana instruktorica na našim prostorima do danas) koji podučavam ja u svojoj metodi Ana’s Sensual fitness-a, jer ljudi to često brkaju, a potpuno su dva različita programa.
Ana’s Sensual fitness metodu može prakticirati žena čak i u svojim pedesetima, a da bi krenula u avanturu tijela i emocija nije potrebna niti forma niti idealna kilaža, već samo hrabrost.
Nasreću, puno sam godina svog života posvetila pomicanju granica tjelovježbe u koje sam utkala emociju i vjerujte mi nema ništa ljepše od tog osjećaja ili tajne koju otkrivate vježbajući ili plešući sa mnom.
Autor: Ana Kuhanec Brašnović, magistrica kineziologije, vlasnica Ana’s Sensual fitnessa i osnivačica Am metode za trudnice
