Sportska pravda i nepravda

Čitao sam prekjučer članak o milijunskim zaradama vrhunskih sportaša. Autor tvrdi da ih ne zaslužuju i da nam je sustav vrijednosti opako poremećen. U Americi je, veli, pretprošle godine prosječna plaća vrhunskoga košarkaša iznosila 5,84 milijuna dolara. Prosječni igrač bejzbola zarađivao je 3,26 milijuna po godini, hokejaš 2,4 milijuna, a igrač američkog nogometa oko 770.000 dolara. Dočim će primjerice socijalni radnik zaraditi 46.000 dolara, a najbolje plaćeni učitelj nešto više, na račun će mu godišnje sjesti 63.000 dolara.

Da se odmah razumijemo – jesam za to da se društveno bitna zanimanja adekvatno plate. Dao bih više i liječnicima i profesorima i kulturnjacima i znanstvenicima. Dao bih više svima. Ali nije li to miješanje baba i žaba? Prvo, u sportu se vrti velik, golem novac. Nije li realno nagraditi one koji ga stvaraju? Kada u inozemstvu odete na neku utakmicu, to je doživljaj za cijelu obitelj. Na utakmici provest ćete vrijeme, zabaviti se, podržati voljeni klub, ali i kupiti šal, dres, amblem, maskotu, šalicu, fotografirati se kraj osvojenih pehara, obići muzej kluba… Sve to donosi novac. Barcelona je primjerice samo prodajom majica isplatila Ronaldinhov transfer. I još zaradila. A ta je lova došla zahvaljujući inteligentnom, superprofesionalnom brendiranju kluba i igrača koji u njemu igraju. Tu su također TV prava, sponzorski ugovori i slično. Što se mene tiče, ako netko stvara novac, logično je da ga treba primjereno i platiti.

Drugo, na jednog tog Ronaldinha kojeg sam spomenuo dođu stotine, tisuće, čak deseci tisuća onih koji ne uspiju. Koje na putu prema zvijezdama zaustavi ozljeda. Nedovoljan trud i samodisciplina. Nespremnost da se proliju litre krvi i znoja. Ili drugi neki razlog, nebitno. Ne igraju svi u Barceloni. Ili Lakersima. Niti igraju golf poput Tigera Woodsa. Neki postanu i socijalni slučajevi, strahovit je to rizik. Onaj tko misli da je postati igrač planetarno poznatih klubova jednostavno i da to ide preko noći neka pokuša. Devedeset devet posto takvih ne bi došlo dalje od reprezentacije ulice u kojoj stanuju.

I napokon, treće – cijeli se kapitalizam zasniva na zakonu ponude i potražnje. Ljudi hrle na stadione, zar ne? Žele gledati te nogometaše, košarkaše, hokejaše… Pa što se onda žalimo, mi smo im odredili vrijednost. Tko je jednom liječniku kriv što u operacijsku dvoranu ne može dovesti 50.000 ljudi? Njegov je posao vrijedan onomu tko ga treba, bolesniku. Ali nije zdravom čovjeku. Jobs bi vjerojatno sve svoje puste milijarde dao samo da se izliječi. I posve ga razumijem, i ja bih vjerojatno tako. Ali budimo realni, ako se u ovom društvu nešto cijeni – svejedno je li riječ o Picassovoj slici, dijamantnoj ogrlici ili dizajnerskoj haljini – onda to treba i platiti. I gotovo, nema više rasprave. Sami smo pisali pravila, red je da ih poštujemo. Koliko god (ne)pravedna bila.