Iako se, u biti, ne poznajemo baš toliko dugo, recimo da sam se u zadnjih par godina okružila ženama koje iznimno cijenim i poštujem. Ipak, koliko god smo različite, uvidjela sam da imamo jednu zajedničku crtu, a to je da smo sposobne, barem međusobno, jasno komunicirati i kontrolirati emocije i situacije.
Jedno zajedničko druženje potaknulo nas je da se dotaknemo jedne zanimljive teme i pristupa toj temi. Radi se o obiteljskim i intimnim odnosima.
Pitanje bi bilo – trebamo li moći i znati otvoreno govoriti o stvarima koje nam se događaju unutar 4 zida?
4 zida – 4 tajne?
Nekako mi se čini da mi i nemamo neki preveliki problem izgovoriti stvari i situacije, pa čak i totalnom strancu. I mislim, a vi me ispravite, da je ta sposobnost put ka ozdravljenju. Barem je bila u mome slučaju.
Naravno, ostatak svijeta ne zanimaju stvari za koje smatramo da su intimne i nije nužno da na sva zvona raspredamo o svemu i svačemu, ali činjenica da smo možda pobijedili sram koje određene emocije i situacije izazivaju – ravne su osvajačkom pohodu. Potvrdu ovoj tvrdnji sam pronašla kod psihologinje Nicole Beurkens, koja tvrdi da sram najviše i dugoročno utječe na stanje uma i način na koji funkcioniramo.
Određenim stanjima i emocijama dajemo ogromno značenje i postaju nepremostiv problem upravo kada kod nas izazivaju osjećaj srama. Što manje pričamo o njemu, što ga manje dijelimo, to postaje veći i ima veću kontrolu nad nama.
Ne pomaže ni naš odgoj, pa samo tako kroz priču o jednom koncertu u Berlinu, u luteranskoj crkvi, zaključili da se mi sramimo svačega. Nismo u stanju doći u trenirci na koncert, nego eto moramo baš obući neki kompletić pod krinkom riječi ‘poštovanje’. Mislim da je Bogu posve svejedno. On bi trebao gledati srce i dušu, a ne tvoje jeftine ili Jordan tenisice ili neke čizmice u novom trendu.
Nismo, primjerice, u stanju plesati u Crkvi na neki gospel, budući da mi se čini kako smo još uvijek mentalno u latinskom jeziku i strahu od Boga. A i sramimo se i svog tijela i pokreta svoga tijela. Sjetite se samo Whoopi Goldberg u ‘Redovnice nastupaju’? Mi to ne možemo!
(Iz)reci!
Upravo u momentu kada javno kažemo da nismo u dobrim odnosima sa sestrom, bratom, svekrvom ili vlastitom djecom, počinjemo ozdravljati. Da ne zaboravim, tu je i osjećaj krivnje. Krivnja se razlikuje od srama po jedno vrlo bitnoj stvari – sram dolazi od pomisli da smo loši i da s nama nešto ne valja, dok krivnja dolazi od pomisli da smo učinili nešto loše. I eto, sjetite se samo, koliko ste neprospavanih noći proveli promišljajući što je pošlo po zlu!
I znam, često mislimo da će nas drugi osuđivati ako im kažemo što se događa ili što smo napravili. I ta slika u glavi postaje sve jača i jača ako ju ne provjerimo. Naravno, netko će vas i osuđivati. Međutim, kada podijelimo svoje osjećaje, pa i sram, i doživimo razumijevanje i prihvaćanje, javi se osjećaj olakšanja.
Onog momenta kada javno kažemo da je nešto ovakvo ili onakvo, mi smo počeli ozdravljati, počeli smo živjeti punim plućima bez tereta onoga što se događa.
Znam da sam sve ovo sad pojednostavila u pokušaju da (opet) odglumim gurua, ali kužite što želim reći? Sram je veliki uteg zbog kojega nikad nećemo moći razviti svoje potencijale.
Sram ima toliki utjecaj da je često jedan od uzroka teških psihičkih stanja poput depresije, otuđenosti, izolacije, usamljenosti, nesigurnosti i sumnje u sebe, kompulzivnih poremećaja, perfekcionizma, dubokog osjećaja inferiornosti, neuspjeha i graničnog i narcističnog poremećaja ličnosti.
Wheeler, G. (1997). Self and Shame: A Gestalt Approach. Gestalt Review, 1(3), 221-244
