Sjećam se ključa oko vrata i nije me sram reći da, kada sam krenula u prvi razred, nisam znala na sat. Nacrtala sam sama sebi kada bih trebala krenuti u školu – kazaljke su se trebale poklopiti tako i tako… Sjećam se samoga početka, spremila bih se i strpljivo čekala. Mama mi se smijala. Od tuda valjda i to moje glupo – uvijek na sve sastanke dođem 15 minuta ranije…
Mama bi me nazvala s posla, prvih mjesec dana, pitala jesam li spremna, a deda bi gledao s prozora kako polako s prijateljima šetam do škole. Nije bilo teta čuvalica. Jedino bi deda, tih prvih dana, poput sokola s prozora drugog kata, ponosno pratio prelazak ceste i prve korake do škole.
Iduću godinu smo se preselili i do škole sam morala hodati kojih pola sata bez nogostupa. Pazili smo. Nije bilo niti rasvjete.
Onda je došlo vrijeme kada sam, s desetak godina, počela završavati ručkove, praviti svoje prve kolače i slično. Ubrzo sam počela i kuhati. Shvatila sam da kuhanje nije strašno i da puno pomognem mami i da su i mama i tata sretni kada ih čeka sve na stolu. Nije da sam radila neka ludo komplicirana jela, ali skuhati krumpir, tjesteninu ili staviti nešto peći nije bila neka velika mudrost.
Roditelji su radili. Nije bilo teta čuvalica. Ljetne praznike smo se igrali na livadama, manje-više, sami. Sami smo rezali kruh, pekli jaja… Ne samo ja, nego i većina mojih prijatelja…
Danas gledam djecu svojih prijateljica i razmišljam u kakve ih debile pretvaramo.
Imamo tete koje čuvaju, tete koje kuhaju, tete koje peglaju, tete koje čiste…
Sjećam se svojih subota ujutro i malih radnih akcija u kojima smo imali odraditi zadatke koje su nam roditelji zadali. Mislim da nitko nije očistio moju sobu ili pospremio moj ormar od te desete godine. A pegla? Peglu mrzim iz dubine duše jer je mama apsolutno tražila da se sve pegla. Tek kasnije se i ona opametila!
Imamo rješenje za sve – osim da smo djecu naučili da sami znaju nešto napraviti. A vremena su teška, korona je pokazala koliko su teška i koliko žene stvarno rade, pa me ne bi čudilo da i njima, ali i nama, zatrebaju koja od tih znanja. Svi kao da odgajamo buduće neurokirurge, odvjetnike, managere i slične, nazovimo to uspješne persone, koje će si očito moći priuštiti ove gore navedene tete. Nigdje zidara, spremačica, frizerki i sličnih zanimanja, a ni onih koji bi trebali jednom postati ta ista teta. Kao da oni ne mogu biti uspješni i sretni s onim što rade.
Samostalnost? Zar je našim generacijama toliko teško bilo kada smo otišli od kuće na studije? Zato želimo zaštiti vlastite potomke? Zar nam je toliko teško bilo kada smo se osamostalili na ovaj ili onaj način i naučili živjeti sami. Plaćati svoje režije sami. Kada smo naučili vrijednost svake kune i svake minute za loncem ili s peglom u ruci?
Strašno mi je kada djevojke, od mame i tate, idu živjeti s dečkom, apsolutno nesvjesne ljepote i izazova života u kojem se moraš sam pobrinuti i za režije i za ručak… Još strašnije je vidjeti muškarca u tridesetima da živi s roditeljima. Kao, praktično je, jeftinije i slični izgovori…
Ljudi, morate ih naučiti što je sloboda! Moraju malo živjeti sami. Bez obzira na činjenicu da mogu napraviti milijun gluposti, što je moguće i skupo, morate ih naučiti što su odgovornost i sloboda!
Odgovornost i sloboda koračaju ruku pod ruku!
