Nego, stvarno! Ima li išta ljepše od činjenice da se možeš sam sebi narugati? Pa, možda i nema. Kako bi se u narodu reklo, čudni su putevi Gospodnji, a i čudni su ljudi poput mene, koji eto, odlučiše dio godišnjeg odmora provesti “po doktorima“. I neka. Bar nije bilo gužve!
Šalu na stranu, ja sam vam jedna fina, doduše debela, guza, pa volim sve obaviti na jednome mjestu. Moji višegodišnji pohodi na sistematske preglede u Polikliniku Medikol gotovo da su me sprijateljili s nekim od doktora, osobito s doktoricom koja se brine za moju čvorastu štitnjaču. Volim to, doći k’o kraljica, odraditi sve u dva-tri sata. Srećom, još uvijek to imam čime platiti. Ovo nije reklama. Ovo je zahvala.
Ne. Nisam ja hipohondar, nego doista vjerujem u onu bolje spriječiti nego liječiti, budući da sam gledala kako moja majka umire u bolovima. Ona je zakasnila na sve. Pokucala je na doktorova vrata kad je već vrag došao po svoje.
No, možda sam i ja uhvatila zadnji vlak.
Stres, vječna borba i pitanje što će biti sutra, pandemija i milijun nekih sitnica pa i ona mogu li sve čitateljice komentirati i sudjelovati u nagradnim igrama na webu, uz sate sjedenja za računalom i tipkanje, učinili su svoje. Tako sam ja, nakon sistematskog, zatražila od svoje doktorice obiteljske medicine i uputnicu za endokrinologa/dijabetologa.
Naravno, prvo je negodovala. No, nakon što je pogledala svu hrpu papira sa sistematskog, odlučila se da mi udovolji. Naime, imam inzulinsku rezistenciju, i svjesna sam da mi ona nije opravdanje, ali konačno sam odlučila potražiti pomoć. Naime, trebam smršaviti, a vidim da mi samoj baš i ne ide. I nema tu ništa sporno. Tu priča tek počinje.
Uhvatila sam prvi slobodan termin, psihički se spremila i pravac u čekaonicu! Doduše, malo sam se gubila po hodnicima bolnice, ali što je tu je. Istina je da baš i nismo gradili bolnice, pa su me zbunjivali katovi, prijem pacijenata i slično, no snalažljivo sam ja biće pa sam se nakon par minuta i našla pred pravim vratima.
Pokušat ću (ukratko) opisati svu zbunjenost koju sam osjećala. Naime, medicinska sestra koja mi je „držala edukaciju o prehrani“ je deblja od mene. Neću vam uopće pokušati nabrojati koliko sam tekstova o mršavljenju napisala, niti ću govoriti da ja, u biti, znam što mi je činiti, ali… Pustila sam sestru da priča. Gledala nacrtane tanjure, gledala u šoku koliko ja malo tih 1500 kalorija dnevno… Uljudno sam klimala glavom i, kad sam shvatila da je pri kraju s predavanjem, onako je tiho upitala što je s njom. Koji je njen problem i zašto sebi sama nije pomogla!?
Samo je zašutjela. Razumjele smo se. Prvi korak je najteži korak. Znam ja. I ako sami sebi ne odlučimo pomoći, ni Bog nam pomoći neće. A nije me iz takta izbacio niti mrzovoljan, prilično neugodan doktor koji je konstatirao da sam samo debela. Razumijem ja i njega. Ovakvi, poput mene, stalno mu dolaze.
Iduća stanica bila je Gabriela Vuković, moja nutricionistica, kojoj uredno pišem dnevnik hranjenja. I ne lažem joj. Bar ne još!
I ganjam ta dva dopuštena, kuhana krumpirića po tanjuru i žvačem dugo, dugo…
Jedem sporo. Ne javljam se nikome u tih pola sata. Jer jedem. Žvačem.
Za stolom, kao normalni ljudi. Bez da gledam u računalo i tipkam.
Sudbo kleta!
Rugaj se, rugaj!
(U bolnici nemaju nutricionista, koliko sam shvatila.)
