I tako dođem ja na konferenciju, iako nisam ljubitelj skupova. Više se volim sakriti u neku rupicu i promatrati, nego hodati okolo i prisustvovati eventima. Vrijeme je evenata. Darivanja. Poklona. Konzumerizma, dok ljudi prose na cesti. I nije ono da traže novac, sad je “fora“ vikati “kupite mi pecivo“. Čini mi se nikad više majki s djecom u naručju. Ili sam preosjetljiva zbog “onih dana u mjesecu“.
Ali, ta konferencija mi se učinila nekako važnom. Toliko važnom da odem i sjednem i slušam nešto čime se zapravo ne bavim, ali nekako da shvatim… Važnom, jer zaista želim početi činiti dobro. Za druge, ali i sebično za sebe.
Darovati pozitivu za promjenu
Prije nekog vremena imala sam čast razgovarati s jednim gospodinom koji me nadahnuo i “natjerao“ da krenem razmišljati u jednom posve drugom smjeru. Društveno odgovornom. Razmišljam o papiru, plastici, filozofiramo o tetrapaku, vodi u bočicama i sličnom. Volontiranju. Razmišljam o vijestima prepunima “dobrih priča“, a ne samo crne kronike. Razmišljam i o svom omiljenom novinaru, za promjenu, s osmijehom na licu. Razmišljam o vijestima u kojima nema statistika. U kojima nema kampanja i obećanja. Samo djela.
Sjedeći na konferenciji Adopte i slušajući priču o posvajanju i djeci koja možda nikada neće pronaći obitelj, zamislila sam se u kakvom svijetu živimo. Kao i uvijek, moj matematičko-logični mozak zastrašiše statistički podaci. Postoci koji se bacaju po stolu i tužne činjenice kojih nismo ni svjesni. I pomislim, idemo darovati vrijeme. Idemo darovati utakmicu, predstavu, kino djeci. Idemo organizirati event koji će trajati cijelu godinu. Vedar i veseo i pun smijeha.
Sad se samo moramo dogovoriti s “birokracijom“, ali i emocijama. Bojim se možda i vezivanja i emocija koje svatko od nas može izazvati u malom, dječjem srcu. I bojim se započeti činiti dobro. Ali, ne želim odustati.
You must be logged in to post a comment Login