Drama Queen: Umjetnost boljenja k…

Današnji list papira poslužit će kako bih izbacila svoju frustraciju i svoju nemoć. Gledajući snimke sa zagrebačkog Jaruna, shvatila sam da smo negdje debelo pogriješili. A ono što me posebno zgrozilo, nanerviralo je riječ “bunt” u pokušajima opravdanja takvog ponašanja.   

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dogodio se jedan takav bunt predvođen studentima okupljenim u pokretu hrvatskih sveučilištaraca. Oni su bili jedna od triju glavnih interesnih skupina koje su bile nositelji pokreta Hrvatskog proljeća. Sveučilištarci tada smjenjuju dotadašnje studentsko vodstvo i izabiru ono koje ima podršku i legitimitet članstva. U izražavanju nacionalnih zahtjeva hrvatski sveučilištarci artikulirali su i ekonomske zahtjeve koji su za njih bili svojevrsna strategija u političko-interesnom djelovanju. To je bunt. U tom buntu su neki otišli u zatvor. 

Ostavljanje smeća na javnim površinama i zapišavanje građevina je sve osim bunta. To je manjak kućnog odgoja. Točka. To doista pokazuje kakvu smo generaciju odgojili, generaciju prepunu osoba koje boli kurac za druge. Znam, proste riječi pišem, ali nekad mi se čini da hrvatska javnost jedino može razumjeti neke od takvih riječi, jer nemar je bezvezna riječ. Neodgovornost još bezveznija. 

Zamislite da se ja, iz bunta, dovučem na vaša vrata, istresem smeće i popišam se na otirač. Je l’ biste me nazvali luđakinjom, pa da to napravim i predsjedniku i premijeru i tko zna kome sve iz vladajuće elite, a tko vam nije simpatičan?

 

 

Načitala sam se ja toga koliko je toj jadnoj djeci uskraćeno pandemijom koronavirusa. Kako im je strašno teško… Vjerujte, devedesetih godina, u jeku rata, nitko ni mene ni moje prijatelje nije pitao što nam je uskraćeno, a ipak smo se zabavljali. Ne znam je li nas itko žalio i ne znam koliko smo doista sjebani zbog rata u kojemu smo proveli svoje najljepše godine. Ali vam isto tako mogu reći, da je moja prijateljica, koja je bježala iz Vukovara, ispala divna žena. Nije joj bilo lako, ali isto tako ne mislim da joj danas išta fali. Isto mislim i o prijateljici iz Sarajeva. Divna!

Nego, što im je to uskraćeno? Hodanje po klubovima? Putovanja? Pa i tako su na plejki pola vremena igrajući neke glupe pucačine, online, s ekipom po cijele noći!? Mislite da žele šetati? Igrati nogomet ili košarku? Ići u kazalište ili na koncerte klasične glazbe? Ma, njih vam to ne zanima! Oni se dive nekim spodobama iz balkanskih polusvjetova i misle da će i oni tako, bez puno rada i truda, voziti neke lude automobile, ili da će baš naći nekog takvog macana koji vozi jedan takav skupi automobil dok se naslikavaju u super krpicama i glume iscrtane influencere. TikTok-aju pizdarije, šminkaju se do iznemoglosti i zlostavljaju jedni druge.   

Bunt? Smeće je bunt!? Sad ćete opet reći i mi smo bili mladi i ludi. I kod nas je bilo smeća, bla bla…  Dobro, ali u nas je bilo usađeno poštovanje prema starijima, prema profesorima, učiteljima, prema imovini… 

Kažete, bunt! Pa zašto onda ne skupe plastične boce i pospreme ih urednije kako bi jadni penzići to jednostavnije skupili, a među penzićima su i njihovi djedovi i bake, pa da im malo poprave kućni budžet!? Zašto ne idu pošumljavati? Zašto ne idu u Glinu ili Petrinju raščišćavati i pokazati kako oni, mladi i jedri, mimo vlasti, mogu raščistiti ruševine!?

Zašto se ne organiziraju tako da buntovno prosvjeduju s kakvim već organiziranim prosvjednicima, recimo ovim antikoronašima, nego se mi tu i tamo rugamo kada se okupi šačica ljudi. Mogli su se priključiti i hodu za život, hodu protiv pedera, hodu za pedere, hodu za spas gospodarstva, crkvenoj procesiji i tko zna sve kome te lupati loncima, bocama, bubnjevima, zviždaljkama, noseći transparente.

Ili bi, eto mogli, doista nešto smisliti! Ta, oni su naša budućnost! I k tome mislimo da su pametni!

Njih to ne zanima, shvatite to. Njih ništa od toga ne zanima. Nemojte ih praviti boljima nego što to jesu. S koronom ili bez korone, njih prosto boli kurac za ostatak svijeta. I mi smo krivi. Mi smo ih takvima napravili!  

To su ona ista djeca koja nakon ručka nisu u stanju pomaknuti tanjur sa stola, to su ista ona djeca kojoj smo dali sve, a oni nisu u stanju pospremiti svoju sobu ili baciti smeće kada ih to zamolite. To su ta mala, sebična bića koja smo točno tako odgojili štiteći ih tko zna od čega, tapšući ih kako su posebni, jedinstveni i najpametniji dajući im krila lažnog samopouzdanja. Jer, valjda, nas nitko nikad nije tapšao ili nam se to tako čini.

Ali, ne možemo ih zaštititi od njih samih.   

To su budući doktori, pravnici, ekonomisti…  

To su oni koji ponižavaju manje, slabije od sebe govoreći kako će uhljebi, radnici u Čistoći, sve to počistiti za njima. I roditelji čiste za njima…

Staklo na nekoj plaži? Sutra kada se porežete – znajte to je bunt! I, eto, budite sretni da ste sudjelovali u njemu!