Od prošlotjednog teksta razmišljala sam još malo o željama i snovima. Cure su upravo u fazi kada sve istražuju i mali prstići sve prožimaju, a ja u misiji micanja svega ispred blizanačkog naleta znatiželje, što često završi suzama – obostranim. I dok one plaču od frustracije što nešto ne mogu imati, ja plačem od iscrpljenosti jer sam dobila previše.
Upravo je to apsurd koji nas prati tijekom naše životne potrage, potjere za srećom. Jadni smo ako nemamo, izgubljeni kada imamo više. U našem konzumerističkom svijetu naučili smo misliti kako ćemo biti sretni kada/ako nešto imamo. I tako radimo, mučimo se i živimo iznad mogućnosti, da bi uvijek bili samo korak od tog idealnog mjesta kako korporacije hrane naš ideal novim sjajnim stvarčicama kojima moramo doći u posjed.
Imati znači uspjeti, paradigma je koju je još prije više od trideset godina opisao Erich Fromm, a koja danas savršeno prijanja u sliku stvarnosti. A upravo naslovna dilema njegova djela "Imati ili biti", ironično zamijenivši hamletovsku između života ili smrti, vjerno odražava suvremenu dekadenciju gdje se međusobno isključuju posjedovanje (uspjeh) i život, ne kao puka egzistencija već kao esencija i smisao – sreća. Drugim riječima, radimo puno, previše da bismo imali, ali uživamo li u tome? A naša djeca?
Vratimo se malo na njih. U oceanu razbacanih igračaka oko njih, moje cure, uvijek nađu nešto što nije na tom repertoaru. I one su uvijek u potrazi, potjeri za srećom, za onom najboljom igračkom – majkom. A prevrtljiva je to igračka, baš kao i život, sad je ovdje, sada na drugom kraju, pa je nema…
Naš vrli svijet počiva ne samo na ponudi i potražnji već i na drugim ekonomskim počelima, uključujući i temeljni zakon oskudnosti da je većina stvari koje ljudi žele dostupna samo u ograničenoj ponudi te se na neki način moraju racionalizirati. Sinov prvi korak, kćerkina prva riječ, prvi dan u školi blizananaca…tako dragocjeni, a tako rijetki.
Dakle, oprezno sa željama i snovima jer i vrijeme koje imate s njima jednako je ograničeno.
Današnji svijet u kojem se uspjeh mjeri prvenstveno bankovnim računom, nameće pitanje koje ćemo im vrijednosti ostaviti? Vodimo li se prema Maslowljevoj hijerarhiji potreba, najviši stupanj zadovoljstva dolazi samoostvarenjem, postajanjem svega onoga što je osoba mogla biti, gdje je letvica postavljena prilično nisko ako ste primjerice Paris Hilton, ali prilično visoko za druge koji se utapaju u površnim kriterijima slave i bogatstva.
A sve iznad toga je samonadilaženje, transcedencija, koja s prizvucima spiritualnog i nadnaravnog najbolje pokazuje svoje lice u palim holivudskim anđelima ovisnima o drogi i alkoholu, ističući najbolje spomenuti apsurd da "i bogati plaču".
Dvojčeki.com
Upravo je to apsurd koji nas prati tijekom naše životne potrage, potjere za srećom. Jadni smo ako nemamo, izgubljeni kada imamo više. U našem konzumerističkom svijetu naučili smo misliti kako ćemo biti sretni kada/ako nešto imamo. I tako radimo, mučimo se i živimo iznad mogućnosti, da bi uvijek bili samo korak od tog idealnog mjesta kako korporacije hrane naš ideal novim sjajnim stvarčicama kojima moramo doći u posjed.
Imati znači uspjeti, paradigma je koju je još prije više od trideset godina opisao Erich Fromm, a koja danas savršeno prijanja u sliku stvarnosti. A upravo naslovna dilema njegova djela "Imati ili biti", ironično zamijenivši hamletovsku između života ili smrti, vjerno odražava suvremenu dekadenciju gdje se međusobno isključuju posjedovanje (uspjeh) i život, ne kao puka egzistencija već kao esencija i smisao – sreća. Drugim riječima, radimo puno, previše da bismo imali, ali uživamo li u tome? A naša djeca?
Vratimo se malo na njih. U oceanu razbacanih igračaka oko njih, moje cure, uvijek nađu nešto što nije na tom repertoaru. I one su uvijek u potrazi, potjeri za srećom, za onom najboljom igračkom – majkom. A prevrtljiva je to igračka, baš kao i život, sad je ovdje, sada na drugom kraju, pa je nema…
Naš vrli svijet počiva ne samo na ponudi i potražnji već i na drugim ekonomskim počelima, uključujući i temeljni zakon oskudnosti da je većina stvari koje ljudi žele dostupna samo u ograničenoj ponudi te se na neki način moraju racionalizirati. Sinov prvi korak, kćerkina prva riječ, prvi dan u školi blizananaca…tako dragocjeni, a tako rijetki.
Dakle, oprezno sa željama i snovima jer i vrijeme koje imate s njima jednako je ograničeno.
Današnji svijet u kojem se uspjeh mjeri prvenstveno bankovnim računom, nameće pitanje koje ćemo im vrijednosti ostaviti? Vodimo li se prema Maslowljevoj hijerarhiji potreba, najviši stupanj zadovoljstva dolazi samoostvarenjem, postajanjem svega onoga što je osoba mogla biti, gdje je letvica postavljena prilično nisko ako ste primjerice Paris Hilton, ali prilično visoko za druge koji se utapaju u površnim kriterijima slave i bogatstva.
A sve iznad toga je samonadilaženje, transcedencija, koja s prizvucima spiritualnog i nadnaravnog najbolje pokazuje svoje lice u palim holivudskim anđelima ovisnima o drogi i alkoholu, ističući najbolje spomenuti apsurd da "i bogati plaču".
Dvojčeki.com
You must be logged in to post a comment Login