Projekt Rast(anak) naziv je transmedijskog projekta o različitim vrstama i poimanjima životnih rastanaka koji objedinjuje sljedeće komponente: dokumentarni web serijal (7 epizoda, 7 rastanaka, 7 protagonista) i kratkometražni film, audio podcast intervjue sa stručnjacima (psiholozi, psihoterapeuti, sveučilišni profesori i sl.) i digitalnu zbirku anonimnih priča o rastancima.
Autorica je Laura Pribanić i to je njen diplomski projekt na 2.god. diplomskog studija Produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Čini mi se da je ovo jedan izniman diplomski rad. Barem ja još nisam vidjela/čula za ovakav. Kako ste uopće došli na ideju da sve pretvorite u jedan ovako opsežan projekt?
Pa za početak, hvala vam na ovako lijepim riječima! Iskreno, sada kada je projekt poprimio svoj finalni oblik, “ugledao svjetlo dana” i kad su počele pristizati reakcije ljudi, mislim da sam tek sada zaista počela shvaćati koliki posao smo moja ekipa i ja napravili. Znala sam da radimo dobru i kvalitetnu stvar, ali povratni komentari koje zasad dobivamo nadmašili su sva moja očekivanja! No, da se vratim na to kako je sve počelo…
Naime, za “grande finale” svog fakultetskog obrazovanja željela sam samoj sebi podići ljestvicu i kreirati projekt koji će mi biti izazovan i zahtjevan, ali od kojeg ću u konačnici puno toga i dobiti – novo iskustvo i znanja po pitanju organizacije i vođenja, kreativnog procesa stvaranja, upoznati neka nova lica i proširiti krug ljudi i suradnika, izvući pouke za dalje iz grešaka koje ću raditi…
Htjela sam realizirati projekt koji se bavi meni bliskim i zanimljivim temama, ali i koji će koristiti drugima. Definitivno nisam htjela taj diplomski rad samo “odraditi”, već sam se vodila razmišljanjem da se njime želim ponositi i za 20 godina.
Pojmom rastanka filmaši u našoj regiji dosad se još nisu bavili, barem ne u ovakvom obliku. Odlučila sam se za transmediju jer mi je bila ideja da publika, osim zanimljivih, inspirativnih, iskustvenih priča koje ima priliku pogledati u sklopu web dokumentarnog serijala, dobije i određeno teorijsko znanje. Tu edukativno-informativnu stranu postigli smo proširivši svaku od tema epizoda serijala u audio intervjuima sa stručnjacima u sklopu grow! podcasta. Treći segment, koji ćemo, ustvari, tek pokrenuti, jest interaktivni dio projekta – cilj nam je da se i publika uključi te anonimno podijeli priču o svom rastanku koja će potom biti dio digitalne zbirke “Neispričani rast(anci)”.
O čemu sve govore Vaši rastanci?
Uz one “očekivane” teme kada vam netko spomene riječ “rastanak” kao što su prekid ljubavnog odnosa, smrt, odlučili smo se posvetiti i onim rastancima koji se također događaju na dnevnoj bazi, a da ih isprva možda tako uopće i ne percipiramo. Stoga smo rastanak pronašli i u pobačaju, selidbi u eko selo, dolasku djeteta u život supružnika, radikalnoj promjeni prehrane u svrhu ozdravljenja i u poslu influencera.
Odabirom toliko različitih rastanaka ideja je bila da se normalizira upravo ta različitost između “malih” i “velikih” rastanaka, “težih” i “lakših”. Naime, iako se međusobno razlikuju, u suštini imaju i mnogo toga zajedničkog – a to su emocije tuge, ljutnje, nemoći, patnju i bol s kojima se ljudi susreću prilikom svake veće traume, promjene, gubitka…rastanka. I neovisno o čemu se radilo, svatko od nas ima pravo na proces žalovanja i svoju tugu. Pa makar u pitanju bio, recimo, prekid prijateljstva ili ljubavnog odnosa.
Kako Vi, osobno, doživljavate rastanak?
Rastanak je i za mene, kao i za većinu ljudi, na prvu bio nešto što mi izaziva osjećaje tuge i sjete za nečim/nekim što sam nekad imala, a sad više nemam. Lagala bih kad bih rekla da mi misli odmah idu u nekom pozitivnom tonu. No, nakon toliko snažnih priča ljudi koje smo tijekom ovog procesa upoznali, ali i zbog pojedinih osobnih iskustava, zaista smatram da su nam rastanci u životu itekako potrebni.
Da bismo se promijenili i narasli, stari obrasci ponašanja, ljudi, stavovi i razmišljanja s kojima više ne rezoniramo jednostavno moraju otići. Tako stvaramo mjesta za nove životne prilike i promjene. Svaka promjena podrazumijeva određenu dozu stresa, straha i neizvjesnosti, ali sigurna sam da, nakon nekog vremena, shvatimo zašto je do nje trebalo doći i zašto nam je bila potrebna.
Imate zanimljive goste u svom projektu? Je li ih bilo teško nagovoriti na sudjelovanje?
Da, stvarno sam sretna i zahvalna što su takvi izuzetni pojedinci pristali biti dio ovog projekta. I kad kažem izuzetni, zaista to i mislim jer smo od svakog od njih dobili baš neke lijepe uvide i razmišljanja o raznoraznim životnim temama i situacijama.
Vjerovali ili ne, svi protagonisti kojima smo se obratili s idejom projekta pristali su odmah. Svima se svidio taj drugačiji pristup rastanku koji inače podrazumijeva negativnu konotaciju, dok je u našem slučaju već i u samom nazivu “rast(anak)” jasno dano do znanja da toj riječi želimo staviti pozitivan predznak. Prepoznali su vrijednost i kvalitetu projekta te vjerujem da je i njima bilo zanimljivo iskustvo sudjelovati u ovako nečemu, posebice onima koji inače nisu imali iskustva pred kamerama.
Neki od njih su anonimni do kojih smo došli istraživajući članke i kontaktirajući različite udruge, dok su pojedinci i medijski eksponirane osobe – Tatjana Jurić i Karla Zelić. Stoga sam s nekoliko strana dobila pitanja poput “kako to da ti je Tatjana Jurić pristala?”, što je meni sada kad ju ipak poznajem malo bolje od “Tatjana Jurić, TV i radijska voditeljica”, nekako sasvim normalna stvar jer je stvarno prizmena, otvorena i jednostavna osoba. Kod odabira priča i protagonista vodili smo se time da njihove priča zaista budu iskrene, autentične i drugačije te da s njima kao ljudima kliknemo na toj nekoj, kako se kaže, “istoj valnoj duljini”, što je slučaj ne samo s Tatjanom, već i sa svima ostalima.
Vjerujem da je dobar spoj između nas filmske ekipe i protagonista bio jedan od ključnih razloga zašto smo ostvarili takve finalne AV produkte te postigli da publika može suosjećati s njihovim rastancima, neovisno jesu li ih već proživjeli ili ne.
Što očekujete od projekta, osim diplome?
Ne želim reći da je diploma neka sporedna stvar, ali definitivno sam od samog početka imala punooo veće ambicije od tog jednog (bitnog) papira. Želja mi je da ovi rastanci dospiju do što većeg broja ljudi te da im pomognu u njihovim izazovnim životnim situacijama. Jer svi ih imamo, ali mišljenja sam da je uvijek nekako barem malo lakše kad znaš da nisi sam u nečemu i da je netko drugi proživio istu ili sličnu situaciju.
Zato zapravo i dalje nismo gotovi s projektom jer smo trenutno u montaži filma koji planiramo plasirati na festivale, a nadamo se i TV distribuciji. Kako su potreba za progovaranjem o mentalnom zdravlju, radu na sebi i psihoterapija u posljednje vrijeme sve izraženiji, posebice kod mladih, voljela bih kada bi se otvorile i neke mogućnosti suradnje s osnovnim i srednjim školama gdje bismo djeci pomoću audiovizualne umjetnosti uspjeli približiti te i dalje apstraktne i tabu teme u našem društvu. Trenutno mi se to čini teško ostvarivo, ali smatram da u životu ništa nije nemoguće tako da ćemo vidjeti gdje će nas još ovo “rastavljanje” dovesti!
