Bijeli zidovi me plaše, demotiviraju i bolnički zatvaraju. Na mom bijelom zidu stoji par stvari. Zalijepljen je raspored predavanja, post it sa stvarima koje već tri tjedna pokušavam ne zaboraviti (kupiti i napraviti), šećer iz kantine na kojem piše: Os apaixionados são revolucionários, crni podmetač koji sam uzela u mini baru gdje se pije samo ginjina (piće u čokoladnoj čašici, vrlo slično našem višnjevcu, malo blaže od griote) te žuti papir na kojem stoji: HORROR VACUI (mislim da je jasno zašto). I da, slabim selotejpom održava se na zidu i još jedan bijeli papir na kojem pak stoji pitanje – ‘Kada grad postaje tvoj (dom)?’
Postoji par mitova ili jednostavno stvari koje ljudi ne preispituju ako netko ode na Erasmus i to još u Lisabon, a to su upravo stvari koje onda netko (ne samo ja) čovjek ili preživi, zaboravi i onda počinje uživati, ili stvari koje ima potrebu podijeliti, kao ja sada. Vrlo rijetko netko te pita da li ti nešto fali; pa kako ti može faliti, imaš neku paru i živiš u Lisabonu… Kao da samom tom činjenicom sve tvoje razine postaju jedna velika plošnost i ti samo boemski lutaš po malim uličicama, sanjariš i ne razmišljaš o prošlosti, vjerojatno niti o budućnosti. Moć sadašnjeg trenutka, možda.
U španjolskom postoji jedan predivan izraz (wordreference kaže da i u portugalskom, ali nisam sigurna) – buscarse la vida, što bi doslovno prevedeno značilo – tražiti si život, a podrazumijeva snalaženje u novoj životnoj situaciji, u novom gradu, traženje posla, krpanje kraja s krajem, osiguravanje osnovnih životnih potreba, stvaranje novih prijatelja – kreiranje novog života. To mi je palo jedno jutro na pamet dok sam se išla naći s novim poznanikom/prijateljem i razmišljala kako je istovremeno uzbudljivo, ali i teško stvarati novi život u novom gradu. To stvarno JEST traženje novog života.
Traženje novog stana, traženje jeftinih supermarketa, traženje prečica bez da se po stoti put izgubiš i potrošiš više vremena nego da kreneš duljim putem, buđenje u novom, stranom krevetu s plahtama opranim na 60 stupnjeva (i nadom da su dobro oprane od onih koji su tu prije obitavali), (poneko) izbjegavanje cimera, traženje opet novog stana, učenje jezika i duboko disanje u trenucima kada mozgu jednostavno bude previše i odustaje od koreliranja portugalskog sa španjolskim, pa dođe do priznavanja da nije toooliko jednostavno progovoriti novi jezik.
Na kraju (ma zapravo još toliko toga ima), traženje novih prijatelja i stvaranje novog kruga ljudi koje ćeš više ili manje dobro upoznati, ovisno o tome što ti dozvoljava tvoj i njihov života, veličina grada, vrijeme i novac, a onda i osobni angažman.. Koliko se želimo dati u nove odnose, znajući da ćemo otići za par mjeseci natrag doma? Koliko zbilja želimo stabilizirati život ovdje ako znamo da to traje vrlo kratko? Možda je zato puno lakše održavati taj plošni život privremenog stanovnika, što meni, iskreno, stvara veliku nelagodu (i nevolju).
Pa se onda borim s drugim unutarnjim nemanima. Te su pak da želim u isto vrijeme biti lokalac i imati osjećaj da sam ja dio ovog svega što se tu događa. Nisam i jesam u isto vrijeme. Onda želim doma, želim dio svoje slatke rutine (naravno da odjednom fale stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo), iako znam da je sve privremeno… Zašto da se pravim da mi ne fale sitnice koje život znače upravo zato što ne znače život. Ha ha. Fale mi moji satovi joge, fale mi bakine jabuke, zimski čaj od nugata i višnje, pecivo iz Dinare, JESEN U ZAGREBU s mojim ljudima.
Da, jesen je i u Lisabonu, i ovdje su ljudi, našla sam jogu ovdje, supstituirala sam pecivo s posipom s brojnim slasticama i lagano stvaram novi krug ljudi. Više se ne žalim. Postaje mi lijepo. Ali ono što želim reći je da i selidba u najidealniji (ako takav postoji) grad, zemlju svijeta – nikad nije samo (seljenje) nabolje. Selimo sebe i svoje mentalne i duševne, životne torbetine, nešto vadimo van, da bi napravili mjesta za novu robu, glazbu, vino, ljude, ulice, vjetrove i kiše, nove ljepote i nove rutine koje nekad nostalgično prizivaju stare ili pak daju osjećaj sigurnosti, osjećaj – da smo (i) tu doma.
I zato teško podnosim kad me netko pita – što uopće razmišljaš o mogućnosti da produljiš boravak ovdje? PA TO JE PORTUGAL! DAJ UŽIVAJ! OSTANI! To je jednako tome kad ste živčani i ljuti na cijeli svijet, a netko vam kaže – Daj se opusti!
Naravno da ću se opustiti, kad prestanem biti živčana. ha ha. Naravno da ću ostati, ako shvatim da to i želim (ostati velim, ali ja ne znam da li da to želim, ili ne želim, haha)… biti stranac i lokalac..
Probijajući se tako kroz lisabonijadu, tražeći nove izlaze i nove prijatelje i nove riječi, potrebno je prihvatiti da smo zapravo i jedno i drugo istovremeno. Koliko god ovo nije moj grad, toliko on i postaje. Moj zid se lagano puni istrgnutim posterima, post-it-ima (koja riječ!), sitnim stvarima skupljenih u životnim trenucima koji sam život znače. A moj bijeli papir s velikim pitanjem do danas ima šest stavki: (znači, grad postaje tvoj, tj. moj dom…) 1. Kad izađeš u grad i staviš mp3 ne osluškujući nove izraze, ne pokušavajući pohvatati sve što se događa; 2. Kad provedeš lijeno jutro u krevetu ne osjećajući da ćeš išta propustiti; 3. Kad odlučiš ostaviti vodič i rječnik u kući (jer ih je zbilja teško nositi cijeli dan po gradu); 4. Kad te prepozna voćar (i po mogućnosti, naplati po lokalnim cijenama); 5. Kad upoznaš joga studije u gradu; 6. Kad se tvoj bioritam počinje vraćati na zagrebački (odnosno kad se počinjem dizati u 7/8 iako sam legla u 3); 7. Kad ti se obrate na portugalskom i pitaju za smjer (a onda ako još i znaš odgovor..piih) i u najgorem slučaju zaključe da si iz Španjolske (ne žalim se:); 8. Kad kreneš na predavanje o nacionalizmu i identitetu i prisustvuješ predugačkom izlaganju seminara postarijeg čovjeka koji voli filozofirati i raditi bespotrebne digresije. I uspiješ to razumjeti i samo se potvrdno nasmijati nekom drugom kolegi kojem iste stvari prolaze kroz glavu. E, to je! Uroniti u novi jezik, razumjeti šalu (ili barem kontekst, haha) i zaboraviti da prevađaš na španjolski, pa engleski, pa hrvatski, ili obrnuto…
Zapravo postoji još puno stavki koje su kao nekakav klik u svakodnevici, nemoguće zapamtiti i uhvatiti, osim ako ih panično ne zabilježim u rokovnik ili mobitel. A oni se pak pune sms esejima o trenucima koje ne želim zaboraviti i koji me podsjećaju da je preda mnom jedna velika Pandorina kutija lisabonskih iznenađenja. Trenuci se dijele nekad s (ne)poznatima, moji su koliko i nisu moji. Sigurno različiti od svih drugih. Pa zato tek sad, tri tjedna nakon dolaska (o meu deuš!) počinjem osjećati svoju rutinu, počinjem čistiti glavu od usporedbi svojih doživljaja s onima koje sam čula od ljudi koji su već ovdje bili. To pak može biti dvosjekli mač, jer osim osobnih očekivanja i misli koje smo ponijeli u novi grad, uz nas još tapkaju i doživljaji i sjećanja tuđih sjećanja, uspomena, memorija i dojmova. Ako su se svi zaljubili u ovu zemlju, moram i ja? Sad mi pada na pamet Granada i priče koje se vrte oko tog ‘najsavršenijeg studentskog grada na svijetu’. Ja nisam izdržala više od deset dana. Nije mi sjela, nimalo.
Srećom, lisabonijada se čini malo više moja. Možda je i vrijeme drugačije. Možda sam i ja drugačija. (A možda mu vino nije bilo dobro? Čovjek ima i osjećaje, ne samo želudac! Za one koji ne znaju – tko pjeva zlo ne misli – ubuduće TPZN!
U nadi da se nisam spetljala u svojim ispremetanim mislima koje se teško slažu na ovom virtualnom bjelilu, ostavljam vas s jednom od uličica (slikanom tokom još jedne, nadajmo se konačne, potrage za novim stanom…) i divnim Millerom.
Riječi, rečenice, ideje, ma koliko bile istančane i dobro smišljene, najluđi pjesnički uzleti, najdublji snovi, najfantastičnija priviđenja, tek su grubi hijeroglifi izdjeljani u muci i tuzi na spomen na događaj koji se ne može prenijeti. H.Miller
You must be logged in to post a comment Login